Flourless Chocolate Cake

Premda me jako zabavlja prevesti na hrvatski jezik čak i jela koja su naoko neprevediva, naziv ove torte nisam prevela jer je toliko prepoznatljiv da se bojim da bi dovelo do zabune. Flourless Chocolate Cake (bezbrašna čokoladna torta) je dobio naziv po sastojku koji je izostavljen - priprema se samo s jajima, maslacem i čokoladom. Zapravo kao da ispečete čokoladnu kremu. Osim što je ovo jedan od najboljih načina za uživanje u čokoladi, ova torta je također popularna među korisnicima bezglutenske dijete. Torta je čista dekadencija i ostvarenje svih snova za čokoljupce (jedan pogled na čistoću sastojaka i sve će vam biti jasno). Kod mene je na top ljestvici tri najdraže torte.

Želim vam najljepšu novogodišnju noć i da vam naredna godina bude kao ova torta – jednostavna i sočna te puna okusa i doživljaja...Sretno!

Juha od mrkve s indijskim oraščićima, jabukom i uljem od peršina

Ovaj recept nema nikakve veze s godišnjim dobima ni blagdanima nego ga stavljam u poslijednji čas kao jedan od svojih omiljenih recepata s mrkvom koji želim uvrstiti u  igru "Ajme, koliko nas je". Domaćin igre za ovaj mjesec je Zoran s bloga Good Food (Maybe). Igra je započela u kolovozu 2008, na inicijativu food blogerice Snježane

Pomalo sličnu juhu sam nedavno objavila, ali ova je puno jednostavnija za pripremu. Ne morate čak ni povrće dinstati već sve istovremeno zakuhate u vodi. Juha je sama po sebi blaga poput dječje kašice ali aromatično ulje od peršina, koje je zapravo nešto između začinskog ulja i pesta, je ono što joj daje potpuni okus.

Tjestenina Anne Getty

Ova izvrsna veganska tjestenina iz kuharice “Easy Green Organic” Anne Getty je brzo postala omiljena u našem kućanstvu. Anna Getty je ono što na zapadu zovu ecocelebrity, a u svom životu ima mnogo uloga: glumica, kuharica, učiteljica joge, majka, zelena aktivistica, a nadasve ekspert za holistički pristup življenju. Osim toga je i bogata nasljednica, praunuka J. Paula Gettyja, američkog industrijalca, koji je 60-ih godina bio najbogatiji čovjek u Americi. Getty je bio kolekcionar umjetnina i antikviteta, a njegova kolekcija je poslužila kao baza fundacije koju je osnovao - J. Paul Getty Museum u Los Angelesu te Getty Conservation Institute kojem su se moji kolege restauratori divili kao najvećem svjetskom centru za restauraciju.

Spomenuta kuharica mi je izazvala lijepe uspomene na Los Angeles i Getty Museum, pa sam priložila dvije svoje fotografije. Getty Museum je podignut na brdima iznad LA-a s kojih se pruža nevjerovatan pogled na grad.

U predgovoru Anna kaže da je recept dobila od mame i premda joj je u prvi čas djelovao čudno, u njihovom kućanstvu je postao omiljeni recept za tjesteninu. Jednostavno, jeftino, ukusno i zdravo. Idealan lagan i hranjiv obrok za mali odmor od blagdanskog napada na želudac. Možda i vama ova tjestenina postane omiljena.

Neiman Marcus keksi od 250 $

Nakon svih vrsta keksa koje sam napravila za Božić  ispoklanjala prijateljima, shvatila sam da sam zaboravila poklon jednoj vrlo važnoj osobi. Htjela sam napraviti nešto posebno. U izvrsnoj kuharici “Tassajara Cookbook” Carle Oliveire, koju sam nedavno posudila u knjižnici zapeo mi je za oko recept naslova “Neiman Marcus 250 $ Cookie”. Rečeno je da je to keks za posebne prilike, a s obzirom da sam već bila isprobala barem tri njihova recepta za kekse, sve jedan bolji od drugog, znala sam da ovo mora biti nešto dobro.

Neiman Marcus je jedna od najluksuznijih američkih robnih kuća. Njihov odjel s gurmanskom hranom izaziva uzdahe, a naročito kolekcija torti i keksa. Čim sam vidjela recept nazvan “Neiman Marcus 250 $ Cookie” znala sam da ću ga isprobati, a u prvi čas sam pomislila da keksi toliko koštaju (ne bi me začudilo jer se njihovi keksi i inaće kreću od 50 – 80 $ za kutijicu. ). Međutim radi se zapravo o tome da je recept za kekse koštao 250 $, barem se tako govorkalo, a priča ide ovako: Neka je žena s kćeri shoppingala u Neiman Marcusovoj robnoj kući te nakon toga sjela u njihov café gdje su se odlučile zasladiti. Naručile su poznate Neiman Marcus kekse. Bili su toliko ukusni da je žena zamolila za recept ali joj je konobarica rekla da ga na žalost nije moguće dobiti. Zatim je žena pitala da li je moguće kupiti recept. Konobarica je odgovorila potvrdno i dodala da je vrlo povoljan - samo 2,5 $. Žena je naravno rekla da recept dodaju njezinom računu. Kada je nakon 30 dana dobila izvještaj s Visa kartice vidjela je da su joj umjesto 2,5 $ skinuli 250 $ za recept i naravno pobjesnila. Zvala ih je, žalila se, ali rekli su joj da je recept već uzela te da joj novac stoga ne mogu vratiti. Ostatak priče nije toliko važan, niti da li je istinita, legenda je stvorena, a da li recept zaista toliko vrijedi prosudite sami.

Recept iz spomenute kuharice je malo zdraviji od originalnog recepta, a ja sam ga još malo izmjenila i prilagodila hrvatskim čitateljima (tražio je Hershey’s čokoladu, mislim da je kod nas nema za kupiti). Kasnije sam na internetu vidjela da postoji više različitih recepata za ove kakse te sam na kraju za vas prevela i originalan recept s web stranica Neiman Marcus, pa sami odaberite kojeg ćete isprobati. Ni u jednom slučaju nečete požaliti.

Čestitke uz blagdanski kuglof od mrkve s narančom

Carrot Cake sam zavoljela davno, u Londonu u kojem sam provela šest mjeseci i za to vrijeme natukla nevjerovatnih 10 kg. Oduševljenje novim okusima me je skupo stajalo. Premda kuham od malena, tada sam malo znala o zdravoj hrani i štetnim dodacima koji nas čine ovisnima o nezdravoj hrani te kao poslijedicu pretilima. Tek kasnije, kada sam osnovala vlastito domaćinstvo i počela se hraniti zdravije, saznala sam da se carrot cake može napraviti s vrlo hranjivim sastojcima kao i druge tajne zdravog kuhanja u čijim blagodatima i spoznajama uživam već više od deset godina.

Otkad sam carrot cake prvi put napravila bio je hit na raznim zabavama uključujući i dječje rođendane. Jela su ga i djeca koja inaće navodno uopće ne jedu torte. To je vrlo bogat kolač koji svoju sočnost zahvaljuje ribanoj mrkvi u tijestu, koja mu daje i lijepu boju. Tek nakon nekoliko godina uzastopnog pripremanja carrot cakea malo sam se "ohladila" od njega  poslijednji put sam ga, nakon dugo vremena, pripremila za prošlu novogodišnju noć.

Kada je Zoran sa bloga Good Food (maybe) objavio novu temu mrkvu i pastrnjak odmah mi je pao na pamet carrot cake, a baš sam nedavno pravila kolač sličan carrot cakeu samo je umjesto mrkve bio batat. Taj je kolač tako planuo da me djeca stalno pitaju kad će ponovo, tako da je pala odluka da za Božić napravim carrot cake u kalupu za kuglof. Ukrasila sam ga ukrasima od kandirane mrkve, koje već dugo vremena mjerkam, a za koje sam recept pronašla u časopisu Gourmet (prosinac 2007). Carrot Cake sam uvijek pravila s kremom od cheesecakea, a sad sam ga prvi put napravila s običnom šećernom glazurom jer mi se činilo da ona najljepše istiće oblik kuglofa. Umjesto oraha sam upotrijebila bademe, dodala malo naranče i đumbira. Svima koji su skeptici preporučam isprobati, mogla bih reći “ništa vas ne košta” jer ovaj kolač je jedan od jeftinijih i izdašnijih.

U srednjem vijeku kada je šećer bio dragocjen i skup, a mrkva slatka i jeftina, ona se koristila u izradi deserata. U Velikoj Britaniji se “pudinzi” od mrkve pojavljuju u 18. i 19. stoljeću kada je i carrot cake izumljen. Krajem 20. stoljeća carrot cake je doživjeo procvat kao zdravija alternativa tortama, a kolač je vrlo lako prilagodiv u zdrav desert jer tijesto odlično trpi integralno brašno, smeđi šećer te maslinovo ulje. Recept kojeg prilažem je prilagođena (zdravija) varijanta carrot cakea kojeg sam prije nekoliko godina pronašla na interentu pod nazivom “Best Ever Carrot Cake” te ga nastavila raditi jer je stvarno bio “best ever” kojeg sam probala.

Radosne blagdane te mnogo sreće i veselja u novoj godini želim svim mojim pratiteljima i čitateljima!

Eksperiment: Keksi Licitarska srca i prvi dan zime

Kad sam nedavno objavila recept za Gingerbread Men kekse dugo sam nakon toga razmišljala o hrvatskom prijevodu da bih kasnije zaključila da je veseli Gingerbread čovječuljak zapravo pandan našem šarenom licitarskom srcu. Zanimljivo je da u hrvatsko-engleskom riječniku Željka Bujasa čak i stoje prijevodi: licitrarski kolač - gingerbread, a licitarsko srce - gingerbread heart. Razmišljala sam kako bi bilo dobro da možemo za Božić praviti licitarska srca i ponositi se svojom tradicijom umjesto da žalimo što kod nas nema za kupiti kalupa za Gingerbread Men kekse. Licitarsko srce je zapravo jestiv keks samo što možda sastojci nisu vremenom razvijali pa svakako nisu prilagođeni nekoj zdravijoj prehrani. To što ćemo uskoro za Božić radje praviti Gingerbread Men kekse nego licitarska srca vjerovatno zahvaljuje i tome što neki djelovi licitarskih srca i nisu jestivi.

Stoga sam u ovom receptu kombinirala dvije ideje: izgled licitarskih srca i ono što na engleskom zovu „stained glass cookies“ (vitraj keksi), u nas još zvani i „stakleni“ keksi, koji imaju sredinu izrađenu od bombona koji im zbog providnosti daje efekt stakla odnosno vitraja. Ono malo ogledalce koje je najčešće zaštitni znak licitarskog srca zamijenila sam tim jestivim stakalcima. Oblik je ostao isti, a pokušavajući ostati u okviru jestivih i prirodnih sastojaka, umijesto crvene glazure napravila sam jednostavno i jestivo čokoladno tijesto. Bijelom šećernom glazurom pokušala sam ukrasiti srca što sličnije originalnim licitarskim srcima. Keksići su vrlo ukusni ali pogodni i za pripremu poklona ili ukrašavanja božićnog drvca.

Jedan moj polupradjed bio je licitar. Moj ga tata često spominje jer je za razliku od ostatka obitelji u kojoj su svi bili liječnici i sudci, imao “likovnjačku” crtu kao i ja. Živio je u Koprivnici. Kuća njegovog oca još uvijek postoji, kao i grobnica jednog od njegove braće liječnika koju je napravio kipar Frano Kršinić. Nadam se da mi moj predak ne bi zamijerio na ovom pokušaju da se tradicija prezentira u malo osuvremenjenom obliku, a da li je eksperiment uspio ostavit ću vama na prosudbu.

Sretan vam prvi dan zime!

Veliki, tanki, vrlo đumbirasti zobeni keksi

Znam da malo pretjerujem sa slatkim u poslijednje vrijeme, ali kada ću ako ne sada u predbožićno vrijeme, objavljivati recepte za kekse? Teško je međutim pronaći smisao u postavljanju recepta za zobene kekse kada na internetu postoji takva poplava izvrsnih i svakovrsnih zobenih keksa. Dovoljno je samo proguglati vrstu zobenih keksa kakve volite kod vaših omiljenih domaćih ili stranih food bloggera. Kao ljubitelj zobi, pravim ih slatke i slane, s komadićima čokolade, grožđicama, suhim voćem ili bez ičega...a ove mirišljave keksiće sam izmislila ljetos i otada ih vrlo često pravim. Razlog tome su zdravi sastojci i hranjivost što ih čini vrlo praktičnim doručkom „s nogu“, a osim toga ne sadrže brašno već samo zobene pahuljice. Drugi razlog je što su vrlo veliki i tanki pa su time malo drugačiji od drugih keksa i zbog toga omiljeni kod moje djece. Ako još niste pripremali ovakve tanke kekse vjerujem da će vam biti zanimljiva ova jednostavna tehnika izrade. Premda su ovo svakodnevni keksi, možete ih prirediti kao malo zdraviji dodatak vašoj blagdanskoj kolekciji slastica.

Prhki keksi s limetom

Dok sam tražila ideje za blagdanske kekse, pronašla sam ideju za ove obične ali vrlo popularne kekse s limetom kod Marthe Stewart koja inaće ima cijelu zbirku odličnih recepata za deserte s limetom. Ovi kesići su pomalo nalik našim vanili kiflicama, ako zamislite da umjesto vanilije imaju okus limete. Keksi su napravljeni na vrlo precizan način. Sami po sebi jedva da su uopće slatki tako da postaju "pravi" tek nakon što se uvaljaju u šećer u prahu, tako da unatoč tome što su velikodušno posuti šećerom, nisu preslatki. Tope se u ustima, a premda su vrlo jednostavni jako su dekorativni na blagdanskom stolu i sigurno će biti hit među ostalim keksićima. Za njih vrijedi poslovica “Manje je više”. Pošto sam vas u prethodnom
kilometarskom postu prilično zagnjavila neću duljiti, isprobajte ovaj jednostavan recept.

Torta od dunja s kardamomom i preljevom od brusnica (i malo razotkrivanja)

Sve je počelo kada se Bree iz serije „Američke kućanice“ s namjerom da utješi prijateljicu pojavila na njezinim vratima s prekrasnom tortom i kroz smješak rekla „nema tog problema kojeg ne može riješiti dobar Pineapple Upside Down Cake”. Naravno da nisam dočekala kraj serije da odem proguglati što je to Pineapple Upside Down Cake i tako sam započela ovu avanturu s „izvrnutom“ voćnom tortom s receptom s Joy of Baking. Već drugi put pripreme mi je palo na pamet da bi u ovo tijesto dobro pasalo kukuruzno brašno. Nakon toga sam isprobala recept za Upside Down Orange Polenta Cake s Gourmeta, a nakon toga Upside Down cake s brusnicama te još nekoliko puta eksperimentirala s raznovrsnim brašnima i voćem.

Nedavno sam na farmer's marketu nabavila nekoliko dunja. Znala sam da sa završetkom jeseni završava i mogućnost nabave ovog voća koje ljudi ionako jedva da koriste. Samo jedan miris dunja bacio me u prošlost, djetinjstvo koje sam provela u Zagrebu ali s vrlo čestim izletima na selo, vikendicu u Zagorju. Tamo je bilo i još uvijek stoji to drvo dunje. Drvo je maleno, više poput grma, a svake godine rađa toliko da se svo jadno savije pod težinom. Od mnogobrojnih mirisnih plodova pravili bi Quitten käse u modlicama (sir od dunja) te marmelade i kompote. Sada kada tih dunja više nemam „na bacanje“ palo mi je na pamet da bi  Upside Down Cake bio izvrstan način da se dragocijeni okus dunja na najbolji način iskoristi. Bilo ih je samo šest.

Prvi kolač sam napravila od tri dunje. Bio je ukusan i premda sam se dosjetila ubaciti u tijesto malo ribanih dunja, ipak je bio pomalo suh i nekako više posni kako to često biva s kolačima od integralnog brašna. Ostalo mi je još tri dunje. Mirišale su u sobi preko mjesec dana dok neki dan nije pala odluka: “Idem probati još usavršiti onaj kolač“. Dodala sam još jedno jaje, smanjila količinu brašna, stavila još više ribane dunje u tijesto...dodala preljev od brusnica, kardamom (u prethodnom kolaču sam se jedva odvažila dodati malo cimeta, bojala sam se začini da ne ubiju dunju)... rezutat je fantastičan! Tijesto je čvrsto ali sočno, s jakim okusom kardamoma. Dunje su pečene u karamelu i savršeno se slažu s brusnicama koje su tek lagano prokuhane u smeđem šećeru, odlično pašu uz cijeli ovaj rustični sklop i beskrajno su dekorativne. Pojela sam tri šnite u dahu. i sjela za kompjutor da recept koji inaće pišem šrakopisom u bilježnicu i koji sam toliko puta prepravljala i nadopunjavala zapišem dok mi je još svjež u glavi.

Evo, to je bilo malo mog razotkrivanja. Budući da na temu razotkrivanja „kako nastaju fotografije na našim blogovima“, koja je trenutačno aktualna među kolegama food bloggerima nemam bogzna što zanimljivog za napisati, osim da nemam studio, te da stoga svu hranu iznosim na dnevno svjetlo. Drugim riječima ispred kuće na čuđenje cijelog susjedstva, a za mnom trče djeca pa stoga ne ponekoj fotografiji vidite dječje prstiće, kosu. Za dekor uglavnom nemam vremena, sretna sam kad uopće uspijem slikati ono što skuham. Neki ljepši komad posuđa mi ne bi bio na odmet ali sretna sam i s ovim što imam, s obzirom koliko se često selimo (a to uključuje i prekooceanske selidbe s nekoliko kofera). Ono što mi definitivno nedostaje je bolja foto oprema, slikam s Olympus Evolt 500 ali mi je jedan objektiv u kvaru, a stativ i reflektori su ostali u Zagrebu pa imam prilično sužene mogućnosti (uz sve rečeno, moram dodati da sam po struci likovnjak, te da je fotografija često zauzimala važno mjesto u mom radu, tako da nisam baš ni laik).

Stoga evo u zamijenu priča o tome kako nastaju moji recepti. Budući da se cijeli život bavim kreativnim poslom, osjetljiva sam na autorski rad, kako svoj tako i tuđi, pa se uvijek trudim navesti točne izvore svojih recepata i dati kredite onima koji su ih zaslužili. Međutim što je s receptima koje smo sami izmislili? Kako dolazimo do svojih originalnih recepata koje sami potpisujemo? Neki moji recepti naravno nastaju „iz ničega“ odnosno potpuno su iz glave, dok drugi nastaju ovako. Od Bree iz Američkih kućanica do moje naopačke torte od dunja prošlo je skoro godinu dana, i barem petnaest upside down kejkova (od toga barem polovica malo slabijeg rezultata). Nadam se da će vam biti zanimljiv ovaj put od prve inspiracije preko istraživanja postojećih recepata na temu te usavršavanja istih, do krajnjeg rezultata.

Glazirani losos, edamame, integralna riža, klice mungo graha i sezamove sjemenke

Mnogi ljudi tvrde da ne vole soju, ali vjerujem da su to oni koji nisu isprobali edamame. Edamame su mahune soje (nezrela soja) tzv. japanska soja, a konzumira se poglavito u istočnoj Aziji. Međutim zbog svog prelijepog okusa i hranjivosti ovo povrće je postalo „trendy“ među ljubiteljima zdrave prehrane te ga se može nabaviti u trgovinama zdrave hrane. Zbog svoje hranjivosti i iscjeljujućih svojstava zovu ga još i čudom od povrća, a bogato je izoflavonoidima, vlaknima te A i C vitaminima. Edamame su osim toga kompletan protein, što ih čini odličnim izborom za vegetarijance. Edamame se kratko kuhaju i poslužuju „na lešo“, blago posoljene.

U ovom jednostavnom iscjeljujućem obroku kombinirala sam ih s lososom koji je pečen „na naglo“ i tek lagano na kraju prokuhan u glazuri od soja sosa. Integralna riža je kuhana u vodi bez začina. Klice mungo graha (zelene soje) su poslužene u dressingu od rižinog octa i ljute papričice. Cijelo jelo je posuto prženim sjemenkama sezama.

Klice mungo graha možete sami klijati kod kuće što je vrlo praktično u zimskim mjesecima dok je opskrba povrća slabija. Na dnu recepta priložila sam i detaljne upute za klijanje ajurvedskih klica od mungo graha.

Đumbirko i slični blagdanski keksi

Jednom davno, neka je starica pekla kekse od đumbira. Od malo tijesta koje joj je preostalo, načinila je malenog čovječuljka. Izradila mu je oči i nos, a usta razvučena u neodoljiv smješak je izradila od grožđica, kao i gumbiće na odjeći. Zatim ga je stavila peći. Nakon nekog vremena začula je kako netko lupka po vratima pećnice. Bio je to njezin čovječuljak. Otvorila je pećnicu, a čovječuljak je počeo bježati i pritom je vikao: "Run, run, as fast as you can, you can't catch me, I'm the gingerbread man!" Tako je jadan Đumbirko trčao i bježao jer su ga sve životinje i ljudi htjeli pojesti, a na poslijetku ga je lukava lisica nadmudrila i nakon toga ga nikada više nitko nije vidjeo. Međutim svake godine iznova u vrijeme zimskih radosti, diljem svijeta vidimo na milijune Đumbirka.

Popularni klasik Gingerbread man okusom podsjeća na naše medenjake ali nema hrvatskog pijevoda pa sam ga nazvala Đumbirko. Ovaj starinski keks datira iz 15. stoljeća, a engleska kraljica Elizabeta I je svoje uvažene goste posluživala figuricama Gingerbread mena. Ove mirisne kekse, koji najviše uveseljavaju malene, pripremam za svaki Božić jer su vrlo jednostavni i izdašni. Jučer sam ih napravila kao prve u nizu ovogodišnjih blaganskih keksića, a budući da sam ih radila za jednu komercijalnu svrhu nisu ukrašeni potpuno po mom ukusu. Meni se naime najviše sviđaju ukrašeni samo bijelom glazurom i pomalo nesavršeni, također volim dodati malo više začina uključujući i kardamom...ali koristim ovo kao priliku da stavim najstandardniji recept koji uvijek uspijeva, s detaljnim uputama za ukrašavanje vaših Đumbirka. Recept je iz magazina „Cooking Light“ Studeni 2009.

Tijesto je vrlo jednostavno, a možete od istog tijesta izraditi i druge ukrasne kekse, a također i gingerbread kućicu. Na kraju sam priložila fotografiju naše prošlogodišnje gingerbread kućice koju sam pravila prema šablonama Marthe Stewart (s malim izmjenama) koje možete isprintati, ali na internetu ćete pronaći mnoštvo šablona pa odaberite koja se vama najviše sviđa. Možda se i “zaigrate” pa napravite cijeli grad.

Princes krafne muffini

Iz djetinjstva dobro pamtim okus princes krafni, onih iz vrećice. Pamtim taj kolač koji zapravo kao dijete ne možete svladati a da se ne uprljate, prozračnost tijesta, okus vanilije, bogatsvo kreme...Premda mi sada ne bi palo na pamet pripremiti kolač iz vrećice, u ona vremena to je bilo nešto najfinije što pamtim pa čak i danas se zaželim tog okusa. Mislim da će i moja djeca pamtiti okus ovih kremastih izmišljotina koje sam u spomen na taj okus nazvala princes krafne.

Ovo nisu princes krafne nego jedan od mojih kuhinjskih eksperimenata koji je ispao sasvim zanimljiv. Yorkshirske pudinge sam spomenula u postu o Thanksgiving večeri, a sve to zajedno podsjeća na Dutch Baby palačinke. Radi se o vrlo jednostavnom tijestu poput onog za palačinke koje se peće u pećnici i u pečenju se napuhne tako da ostavi šupljinu u tijestu. Šupljinu sam napunila vanili kremom od jaja. Ovo nije nikakav poseban recept, ali kad uspredim uloženo vrijeme, jeftinoću i jednostavnost pripreme ovih kolača s dobivenim rezultatom, ispada da je više nego vrijedan spomena.

Tempura od brokule i gljiva (ili drugog povrća)

Nakon što je neki dan pao prvi mraz, prijateljica me iznenadila s punom vrećom prekrasne borkule koju je morala pobrati iz svog vrta. Tempura od brokule nam je jedno od omiljenih svakodnevnih jela, a još kad je brokula ovako divna i svježa, ima li što boljeg? Brokuli sam dodala i paketić gljiva, a ovako se može pripremiti i gotovo bilo koje drugo povrće.

Tempura je japansko jelo koje se priprema tako da se komadi povrća ili plodova mora umaču u tijesto nalik tijestu za palačinke te peku u dubokom ulju. Tijesto se priprema s ledeno hladnom vodom, a ponekad i s mineralnom vodom kako bi bilo što prozračnije. Od povrća, tempura se tradicionalno priprema od paprika, tikvica, patliđana, mahuna, batata, krumpira, gljiva i shiitake gljiva te bundeva. Od plodova mora najčešći su repovi škampa, lignje, rakovi te komadi ribe. Tempura se poslužuje s raznim umacima, osobno je uvijek pripremam uz jednostavan umak od soja sosa, limuna i meda kojeg sam jednom davno pronašla u makrobiotičkoj kuharici, a ovaj put sam dodala i slatki thai umak od chilija kojeg sam prije neku večer jela u tajlandskom restoranu uz spring rolice od povrća. Za malo uobičajeniju verziju, ovo jelo bi bilo izvrsno i s tartar sosom.

Tempura je gotovo jedina iznimka kada pržim hranu. Premda je pržena, tempura je zapravo lagano jelo, nije previše masno jer se povrće odmah slaže na papirnati ubrus koji upije većinu ulja od prženja te je jelo na neki način prikladno i zimi i ljeti. Nakon doduše prilične količine ove tempure cijelo smo poslijepodne proveli u šumi i nitko nije bio gladan. Fotografije nisu bogzna što upravo zato jer smo žurili na izlet, pa moram dodati da je tempura iznimno efektno jelo. Povrće se može slagati u krugove prema vrstama, a uz umake i umakanje, te nezaoblilazne japanske štapiće, uvjerit ćete se da je ovaj obrok vrlo zabavan.

Kasnojesenska iscjeljujuća gozba

Otkad smo u Americi, uz naše blagdane prihvatili smo ili djelomično prihvatili cijeli niz praznika koji se ovdje slave. Jedan od takvih praznika je Thanksgiving. Centralna stvar oko Thansgivinga je okupljanje šire obitelji na večeri. Budući da nitko od naše obitelji ne živi s ove strane oceana, taj dio je na žalost izostao ali to nas nije spriječilo da pripremimo prigodnu večeru. Tim više što smo svi šmrcali, bili prehlađeni i prilično bez energije. Ne znam da li nas je izliječila ova večera ili radost oko pripreme ove gozbe, ali sutradan smo se svi misteriozno probudili potpuno zdravi. Stoga sam je nazvala iscjeljujućom.

Klasična Thanksgiving večera se sastoji od pečene purice s mnogim prilozima za koje bi se reklo da odražavaju više “comfort food” nego luksuz. Tu su obavezni pire krumpir, umak od brusnica, zatim jela od batata ili bundeve, pudinzi i složenci od kruha, mahune, kesteni i sve što ima veze s jeseni. Nakon poduljeg mozganja kako da ove bakanalije učinim što zdravijima, kćer i ja smo došle do našeg jelovnika.

Marinirani, pečeni pureći zabatci
Pire krumpir s muškatnim oraščićem
Batat pečen u kori
Umak od svježih brusnica
Yorkshirski pudinzi
Zelena salata s ananasom, kandiranim đumbirom i bademima
Desert:
Čokoladni kesten cheesecake
Piće:
Bezalkoholni koktel od ananasa i brusnica