Empanada i piñata

Empanada je jastučić tijesta punjen nadljevom, jelo tipično za mnoge zemlje Južne Amerike. Naziv im dolazi od glagola empanar što znači “zamotati u kruh”, a od zemlje do zemlje razlikuju se po načinu pripreme, poglavito po vrsti nadljeva koji mogu biti i slani i slatki.

Kad sam još kao djevojka prvi put došla u Kaliforniju, toliko sam se često hranila po meksičkim restoranima da mi se meksička kuhinja čak malo i zamjerila. Međutim mnoga jela sam i zavoljela, naročito vegetarijanska, a jedno od njih su empenade, ovaj put punjene grahom, gljivama i špinatom. Slične sam jela na rođendanu prijateljice moje kćeri čija je obitelj kao i mnoge u južnoj Kaliforniji, iz Meksika. Kao što znate meksičke fieste uključuju puno vesele glazbe, plesa, hrane i pića, a za razliku od većine dječjih rođendana sa kojih se kući vraćam iscrpljena i gladna, na ovom rođendanu su se i odrasli počastili mnogim ukusnim jelima koje nam je pripremila domaćica. Na žalost recept za empenade nisam uzela, a kasnije sam s mamom djevojčice izgubila kontakt tako da sam radila po osjećaju. Recept za tijesto sam preuzela s bloga Smitten Kitchen s tim da sam dodala integralno brašno.

Ono što se moju djecu na rođendanu najviše dojmilo je rođendanska Piñata (čitaj: pinjata), šarena papirnata skulptura, obično u obliku neke životinje ili omiljenih dječjih likova, koja je napunjena bombonima ili nekim sitnim igračkicama i obješena. U veseloj igri, djeca je naizmjenično udaraju štapovima dok je potpuno ne razbiju, a iz nje se po podu rezlete bomboni. Pinata je često najzabavniji dio dječjih rođendana pa je u Americi usvojena i od ljudi koji nemaju baš nikakve veze s Meksikom, pa tako vjerovatno i od nas na idućem rođendanu moje kćeri. Obred razbijanja Pinate potječe od Asteka i Maja koji su pinate pravili od gline, u obliku figura svojih bogova. Posude su se ritualno razbijale štapovima tako da se sadržaj posuda rasuje i pri tom simbolizira bogatsvo koje su nam podarili bogovi.

No vratimo se na izradu empanada. Premda ćete s njihovom pripremom imati dosta posla, one su vrlo lijepo i posebno jelo koje svi vole tako da su idealne za zabave. Preporučena količina je za moju četveročlanu obitelj dovoljna za dva puta. Stoga polovicu zamrznem, pa iako na izradu empanada potrošim malo više vremena, znam da ćemo od tog truda imati dva izvrsna ručka ili večere.

Tempura od brokule i gljiva (ili drugog povrća)

Nakon što je neki dan pao prvi mraz, prijateljica me iznenadila s punom vrećom prekrasne borkule koju je morala pobrati iz svog vrta. Tempura od brokule nam je jedno od omiljenih svakodnevnih jela, a još kad je brokula ovako divna i svježa, ima li što boljeg? Brokuli sam dodala i paketić gljiva, a ovako se može pripremiti i gotovo bilo koje drugo povrće.

Tempura je japansko jelo koje se priprema tako da se komadi povrća ili plodova mora umaču u tijesto nalik tijestu za palačinke te peku u dubokom ulju. Tijesto se priprema s ledeno hladnom vodom, a ponekad i s mineralnom vodom kako bi bilo što prozračnije. Od povrća, tempura se tradicionalno priprema od paprika, tikvica, patliđana, mahuna, batata, krumpira, gljiva i shiitake gljiva te bundeva. Od plodova mora najčešći su repovi škampa, lignje, rakovi te komadi ribe. Tempura se poslužuje s raznim umacima, osobno je uvijek pripremam uz jednostavan umak od soja sosa, limuna i meda kojeg sam jednom davno pronašla u makrobiotičkoj kuharici, a ovaj put sam dodala i slatki thai umak od chilija kojeg sam prije neku večer jela u tajlandskom restoranu uz spring rolice od povrća. Za malo uobičajeniju verziju, ovo jelo bi bilo izvrsno i s tartar sosom.

Tempura je gotovo jedina iznimka kada pržim hranu. Premda je pržena, tempura je zapravo lagano jelo, nije previše masno jer se povrće odmah slaže na papirnati ubrus koji upije većinu ulja od prženja te je jelo na neki način prikladno i zimi i ljeti. Nakon doduše prilične količine ove tempure cijelo smo poslijepodne proveli u šumi i nitko nije bio gladan. Fotografije nisu bogzna što upravo zato jer smo žurili na izlet, pa moram dodati da je tempura iznimno efektno jelo. Povrće se može slagati u krugove prema vrstama, a uz umake i umakanje, te nezaoblilazne japanske štapiće, uvjerit ćete se da je ovaj obrok vrlo zabavan.

Štrukli s gljivama

Kad sam nedavno razmišljala o prigodnim receptima za Martinje, pala mi je na pamet ova kombinacija. Znam da se štrukli mogu raditi s raznim nadljevima, od jedne gospođe iz Zagorja sam doznala da se u njihovom domačinstvu uobičajeno prave čak i s repom, ali me zapravo nijedna kombinacija osim one sa sirom nikada nije naročito privukla. Kombinacija s gljivama učinila mi se toliko logičnom da sam bila uvjerena da ću na interentu pronaći barem deset recepata za takve štrukle, ali nakon dugog googlanja „štrukli, štrukle, štruklji s gljivama“ nisam naišla na takav recept - Eureka!

Nakon početnog oduševljenja se doduše ništa nije dogodilo, jer mi se pri pomisli na stol pun razvučenog tijesta preko kuhinjskih krpi, djece uprljane tijestom i brašna po podu, dizala kosa na glavi. Tako moje štrukle nisu zamirisale ni za Martinje ni još tjedan kasnije nego tek ovaj, napokon slobodan vikend. Eh, da sam znala što propuštam...a osim toga koliko je ovo zapravo jednostavno za pripremit! Pa nije ni čudo, sigurna sam da zagorke nisu imale viška vremena pored svih poslova u polju i kući, kad su izmislile ovo izdašno jelo. Druga je stvar što se nama suvremenim ženama uglavnom smuči od same pomisli na izdradu tijesta, pa još razvlačenje...odmah se zamislim s pregačom kako se znojna satima patim u zaparenoj kuhinji umjesto da recimo uživam s dragim na kakvom koncertu ili sushi večeri.

Moji štrukli sa šampinjonima su od integralnog brašna koje im daje malo puniji okus. Iznutra su „gnjecavi“ kao pravi štrukli, a izvana fine mjestimično hrskave korice. Pretpostavljam da bi ovi štrukli bili još „autentičniji“ da su pripremljeni od zagorskih vrganja umjesto šampinjona. Ali budući da ih ovdje ne mogu nabaviti, taj ekpseriment ću prepustiti vama. Daljnje varijacije doprinosa malo osuvremenjenom hrvatskom kulinarstvu uključuju zagorsko-istarski križanac: štrukli s tartufima. Tako ja to zamišljam...

Thai juha od kokosovog mlijeka s gljivama

Tajlandska juha s kokosovim mlijekom je aromatična juha s okusom limuna i svilenkastom teksturom koja se dobiva od kokosovog mlijeka koje je ujedno i jedini izvor masnoća u ovoj juhi. Uobičajeno je predjelo u Thai restoranima i općenito je vrlo tipična za tajlandsku kuhinju. Specifičan okus limuna dobiva se od limunske trave, korice limete, listova kaffir limete i tajlandskog ribljeg umaka. Moguće je da nećete uspjeti nabaviti sve začine ali navela sam i kako da ih nadomjestite, uključujući i recept za domaće kokosovo mlijeko.

Thai juha je jednostavna za pripremu, a možete biti fleksibilni i s izborom povrća i proteina. Uobičajene kombinacije su repovi škampa i gljive, zatim piletina i gljive, a osobno najčešće pripremam vegetarijansku verziju s tofuom i šampinjonima. Nakon što se upoznate sa specifičnim okusom ove juhice  vjerujem da ćete je često poželjeti, isprobati različite kombinacije te otkriti kakva vama najviše odgovara. Ova juha na mene djeluje kao lijek, a mislim da će nam svima dobro doći u vrijeme predstojećih blagdana, kao odmor od pretjeranog konzumiranja hrane i slatkiša.

Halloween - Vještičja juha od gljiva s lubanjama

Bliži se Halloween pa ću stoga svoje „normalne“ recepte staviti na čekanje, a u ovih deset dana do Halloweena, nastojat ću podijeliti s vama neke od prigodnih recepata. Moja djeca su „objeručke“ prihvatila ovaj praznik koji se i u našim krajevima sve češće slavi i premda je cijela stvar za moje navike u početku bila malo premorbidna, ubrzo sam se i sama počela veseliti dekoriranju kuće za Halloween, a naročito pripremanju stravičnih poslastica i jela. Ova juha od gljiva s batatom je super jednostavno rješenje za početak vašeg jelovnika u najstrašnijoj noći. Sve što vam treba za izradu ovih zastrašujućih lubanja je nekoliko šampinjona, slamka i nožić, a dobro će vam doći i par ručica za pomoć – maleni će u ovome najviše uživati.

Gnocchi od batata u umaku od gljiva i kadulje

Premda obožavam talijansku kuhinju gnocchi su jedno od rijetkih jela koji se nekako ne uklapaju u moj program zdrave prehrane. Gnocchi su najbolji s bijelim brašnom kojeg izbjegavam, njihov glavni sastojak krumpir vrlo rijetko koristim, a umaci za njoke su najčešće bazirani na sir-mliječno-masnoj kombinaciji koju također nastojim izbjeći kad god je moguće. Međutim recepti za njoke s batatom su me odmah privukli, poslijednjih mjeseci sam vidjela nekoliko sličnih recepata po raznim kulinarskim magazinima, rekla bih da su ovi gnocchi, naročito u raznim kombinacijama umaka s kaduljom, pravi hit. Kao inspiraciju za ovaj recept koristila sam recept Marthe Stewart „Pumpkin Gnocchi with Mushrooms”, njezin recept je zapravo iz jednog njujorškog restorana od talijanskog kuhara Franka DeCarla. Gnocchi Marthe Stewart su doduše s bundevom, a promijenila sam i većinu mjera, smanjila udio masnoća i naravno upotrijebila većinom integralno brašno. Ako izuzmemo malo sira, slatkog vrhnja i maslaca, ovo jelo je posve prihvatljivo i u zdravoj prehrani, a onih nekoliko spornih namirnica kompenzirat ćemo ljekovitošću kadulje :)

Francuska jesenska pita od gljiva

Ova slana pita sigurno nije među mojim najjednostavnijim receptima ali rezultat se isplati. Upustite se u ovu kreativnu pustlovinu i proslavite dolazak jeseni!