Rožata od kokosa s karamelom od đumbira

Ne znam volite li rožatu ali meni je u sjećanju ostao okus rožate koju sam prvi put jela u Dubrovniku – ugodan ali vrlo sit i neobično jak okus po jajima. Kasnije sam više puta po restoranima jela stvarno izvrsnih rožata, a ponekad bih je spremila i kod kuće, naročito ukoliko bih imala domaća jaja. Ne znam volite li je samu ili u kombinaciji s voćem ali ja je zbog intenzivnog okusa po jajima najčešće garniram nekim voćem i šlagom, a ako vam zatreba ideja, od svojih uspješnijih kombinacija izdvojila bih rožatu sa šlagom i slatkim od ruže.

Rožata, Crème caramel, Caramel custard ili Flan, su različiti nazivi za isti desert koji se sastoji od jednostavne smjese jaja i mlijeka pečenih u vodenoj kupelji. Tekuća smjesa jaja i mlijeka se pri pečenju pretvara u pudingasti, drhtavi desert s tankim slojem karamela na vrhu. Ako umjesto mlijeka upotrijebite kokosovo mlijeko, dobit ćete rožatu prekrasne kremaste teksture, a kokos će osim toga dati jednu blagu mirisnu notu koja će nadvladati okus jaja. Taman kad mi je ova kombinacija pala na pamet, naišla sam na dva recepta koji su me inspirirali i putem kojih sam došla do ove božanstvene rožate. Jedan je indijski koji je uključivao i pasiranu bananu, a drugi za Coconut custard s kineskim voćem litchi, iz više puta spominjane Tassajarine kuharice. Kasnije sam pronašla da je Crème caramel s kokosovim mlijekom tajlandska kombinacija, a u vijetnamskoj kuhinji se ovaj desert zove Banh gan.

No da se vratim na recept koji vam predstavljam. Budući da sam osim kokosovog mlijeka upotrijebila i kokosovo brašno ono se nekom čudnom kemijom diglo na površinu tako da kada izvrnete rožatu dobijete tanku bazu kokosa (lijepo se vidi na fotografiji) koja pomalo podsjeća na hrskavu bazu cheesecakea i svakako daje ovoj rožati jednu novu dimenziju. U karamel sam dodala đumbir koji se izvrsno slaže s kokosom i zbog koje se okus udaljava još korak dalje od okusa jaja. Toliko sam bila zadovolja ovim desertom, a svi koji su ga isprobali oduševljeni, da sam ga na blogu uvrstila među svoje najbolje recepte pa ako vam to daje neku garanciju isprobajte i vi.

Batat u šlafroku od kokosa ili pohane banane na tajlandski način

U naslovu sam spomenula šlafrok jer ovaj prženi desert podsjeća na “jabuke u šlafroku” kakve su pravile naše mame. Umjesto u tijestu za palačinke, voće je prženo u tijestu od kokosa i rižinog brašna. Kada je Andrea s bloga Voće i povrće objavila recept za Pohane banane na kineski način sjetila sam se ovog tajlandskog recepta. Kad sam prvi put pripremila ovakve banane, dodala sam kako je u receptu bilo predloženo i batat, a kako mi je ostalo malo tijesta umočila sam i nekoliko jabuka. Možda ne biste pogodili ali prvo se pojeo batat koji nam je na ovakav način bio pravo iznenadjenje, pa ga takvog ponekad pripremim u ovoj kombinaciji s cimetom . Kako se meni, kao i mnogima od vas, od Andreinih fotografija odmah otvori apetit, a pored toga me Tadeja s bloga T and T kitchen pitala recept za ovu vrstu tijesta, neki dan sam ih napravila ponovo, kako bih zapisala za vas recept.

Osim što ima drugačiju aromu, tempura od kokosa i rižinog brašna, vrlo je čvrsta i hrskava. Recept je jednostavan – pomiješate obično, rižino i kokosovo brašno u istom omjeru, dodate malo soli i šećera te miješate s vodom dok ne dobijete tijesto malo gušće od onog za palačinke. Umačete batat, banane ili jabuke u tijesto i pečete u dubokom ulju. Osim što ulje mora biti jako vruće, treba ga biti puno – paradoksalno što je više ulja, to će vaši šlafroci biti manje masni. Šlafroci posluženi sa sladoledom su samo još jedna od ideja…

Enchiladas s grahom i kukuruzom i zelena salsa od tomatilla

Za razliku od empanada za koje sam nedavno s vama podijelila recept, a koje nisu osobito popularne u našim krajevima, za enchiladas ćete na hrvatskom pronaći više recepata naročito s mesom, pa odmah upozoravam da je ovaj, kao i većina recepata na mom blogu, bezmesni. Zašto je tome tako objasnit ću vam u nastavku teksta.

Iskreno, nekako uvijek izbjegavam temu “meso – za ili protiv” jer znam da najčešće završi besmislenim raspravama pa čak i svađama. Zbog toga vam unaprijed želim reći da ne procjenjujem ljude na osnovu njihovih prehrambenih opredjeljenja i da imam jednako mišljenje o vama jedete li meso ili ga ne jedete. Međutim, budući da već gotovo godinu dana pišem blog o hrani, a od stotinu i pedest recepata objavila sam svega dva recepta s mesom, možda je vrijeme da vam iznesem neke od svojih stavova.

Premda se smatram ljubiteljem životinja, ne mislim da je nužno veći grijeh ubiti životinju, nego biljku (jer znamo da i biljke osjećaju) ili pak ribu ili školjku. Mislim da je stvar samo u tome da mi bolje suosjećamo sa sisavcima nego s ribama, školjkama i biljkama. Zato ne razmijem vegetarijantvo iz moralnih razloga, ukoliko dozvoljava jedenje ribe i školjki, jednako kao što ne razmijem dijete koje reklamiraju upotrebu mesa. Ne podržavam načine ishrane koji se zasnivaju na velikoj količini životinjskih proizvoda jer je dokazano da se čovjek jednako dobro može hraniti žitaricama, proteinima iz mahunarki i orašastih plodova, te voćem, povrćem i ostalim namirnicama neživotinjskog projekla. Smatram da u svemu treba biti umjeren jer kada bi svi ljudi na zemlji jeli manje količine mesa, vjerovatno ne bi bilo potrebe za njegovom masovnom proizvodnjom koja dovodi do sramotnog tretmana životinja i stanja na farmama općenito. Ne znam da li ste gledali dokumentarne filmove o uzgoju namirnica životinjskog porijekla kakve danas konzumiramo i kako na vas djeluju, ali meni je dovoljno vidjeti samo jedan takav film pa da postanem vegetarijanac. Osobno, glavni razlog zbog kojeg ne jedem meso jest što ne želim unositi u organizam antibiotike i hormone. No ne treba se zavaravati, nije zagađeno samo meso peradi i životinja s farma, npr. račići se i u Aziji uzgajaju u prljavim rijekama u koje se sipaju kanisteri antibiotika. Pa što onda uopće jesti, sigurno se pitate…

Premda ne postoji jednostavno rješenje, ovisno o tome gdje živite mislim da se mogu napraviti mudri izbori pri nabavci namirnica životinjskog porijekla. Recimo u Hrvatskoj se još uvijek mogu nabaviti kvalitetne divlje ribe, srdela je vjerovatno među najkvalitetnijom hranom koja se danas uopće može nabaviti. Također kod nas mnogi ljudi imaju vezu sa selom, gdje mogu nabaviti meso koje je uzgojeno na prirodan način te mlijeko i mliječne proizvode od zdravih krava koje žive u prirodnim uvjetima. Čini mi se da na zapadu postoji još veći izbor. Osim namirnica organskog porijekla koje je moguće nabaviti u svakom supermarketu, može se nabaviti i kosher meso koje je pripremljeno prema židovskom prehrambenim zakonima koji vam garantiraju da je meso uzgojeno bez antibiotika i hormona. Na sličan način islamski prehrambeni zakoni ne dozvoljavaju unos štetnih tvari pa postoji halal meso koje je odličan izbor. Meni je recimo trenutačno dostupno i prema cijeni najprihvatljivije amiško meso i mliječni proizvodi koji su također uzgojeni i pripremljeni prema sličnim pravilima.

Moram priznati da me osim hormona i antibiotika u mesu brine i hormon straha koji se oslobađa dok se životinje ubijaju i sve u svemu savijest mi nikako nije čista dok jedem meso pa ga radje ne jedem. Na sreću, za mesom imam rijetku potrebu jer svakodnevno jedemo proteine u obliku svih raspoloživih mahunarka i grahorica, te priličnih količina sjemenki i orašastih polodova. Sada biste nas mogli zamisliti kako po cijele dane kao ptice zobamo sjemenke, ali ne, kao što ste već možda i primjetili, jednostavno ih uvrštavam u veliki dio svojih recepata.

No vratimo se na još jedan meksički recept koji je pravi primjer dobro izbalansiranog, bogatog obroka pored kojega vam neće nedostajati meso. Budući da u blizini kuće imam dobro opskrbljenu meksičku trgovinu, skoknula sam (no dobro, ne baš skoknula…imamo novu snježnu oluju u tijeku) po tomatillo od kojeg se pravi meksička salsa verde, pa vam ovom prilikom predstavljam i ovaj zanimljiv plod, a više o njemu pročitajte nakon recepta.

Enchilade su pripremljene od kukuruznih tortilja koje možete kupiti ili pripremiti sami, punjene su nadljevom od graha i kukuruza, prelivene salsom od rajčice, posute sirom te zapečene. Poslužila sam ih sa salsom od tomatilla, koji je vjerovatno jedina namirnica u ovom receptu koju nemate u kući pa nemojte odustati jer enchilade možete poslužiti i uz salsu od obične rajčice ili pak uz vašu omiljenu salatu. Nakon recepta vam nudim i zgodan trik ako ne možete nabaviti tortilje, a nemate vremena upuštati se u izradu domaćih.

Tropski kolačići od ananasa i kokosa i maštanje o ljetu

Možda biste pomislili da sam prilagodljiva raznim klimama budući da sam živjela na raznim stranama svijeta, međutim situacija je upravo obrnuta. Što se više selim i što sam starija, to moj organizam manje tolerira promjene. Ja sam vam klasičan metereopat. Premda su mi svi ekstremni vremenski uvjeti teško podnošljivi, najviše me iscrpljuju nagle promjene temperature. Pa ipak ovaj put se nebih žalila da temperatura naglo skoči na recimo ugodnih 18 °C.

Ne znam kakvo je vrijeme kod vas, ali mi smo već mjesecima zameteni visokim snijegom, temperature su minus 20 °C, s krovova kuća vise prijeteće sige, a nisu rijetka jutra kada jedva uspjevamo izaći iz kuće. Neki dan nam se cijela ulica pretovrila u jedno veliko klizalište. Premda su neka jutra doslovno čarobna, na primjer kad je sunčano i sniježi pa se dobiva dojam kao da s neba pada svjetlucava vilinska prašina, a zimski krajolik je bez dvojbe vizualno privlačan, hladnoća i pretjerani boravak u kući me pomalo bacaju u depresiju pa čeznem za Dalmacijom, Kalifornijom i svim toplim krajevima na svijetu.

S čežnjom pregledavam fotografije od prošlog ljeta, pa zatim od proljeća pokušavajući po odjeći predvidjeti kad će napokon zatopliti. Uvjerena sam kada bi se temperatura popela samo malo iznad nule, svi bi moji problem bili rješeni. Na internetu tražim prosječne temperature u narednim mjesecima za ovaj dio zemlje. Kad vidim da nas ni idući mjesec ne čeka puno bolje, od očaja se bacam se na izradu vjerovatno već dvadesetog recepta s kokosom u ovom mjesecu. U bajnoj Tassajarinoj kuharici koju sam već više puta spominjala, u predgovoru receptu stoji kako je druga najbolja stvar osim sjediti ispod palme na plaži, ovaj kolač, pa ne mogu odoliti…i znajte da nisu puno pretjerali. Na trenutak sam se ugrijala uz ove tropske kolačiće žarko žute boje, pa možda i vama pomognu da lakše dočekate toplije dane.

Za razliku od mene, moja djeca su vrlo proaktivna. I njima je dakako dosta zime pa su si obukli badekostime, izvukli iz ormara ručnike za plažu, iskopali od nekuda maske i peraje i eno ih u dnevnoj sobi pored kamina, razvukli dekice po podu i sunčaju se (kćer sa sunčanim naočalama, a sin sa disalicom). Premda izgledaju vrlo uvjerljivo, prezimogrozna sam da bih im se pridružila, pa sam se radje ugrijala pokraj pećnice uz pripremu ovih kolačića. Nemam nikakve zamjerke osim što mi je žao da nisam odmah išla s duplom mjerom.

Ako ste slučajno isprobali moj Bizcocho Dominicano - Ananas tortu s Kariba ovaj kolač bi vas mogao podsjetiti na njega ali jednostavniji je za pripremu. Komadići ananasa se naziru u tijestu i daju mu lijepu žarku boju, izrazitu sočnost i gotovo ljepljivu teksturu kojoj je teško odoljeti.

Curry od slanutka i batata s kokosom uz rižu od mente

Prije sedam godina moj život je izgledao potpuno drugačije, bio je puni više avanturistički. Sa svojim odabranikom živjela sam po unajmljenim stanovima, dizali bismo sidro kako bi nam palo na pamet, selili se s kontinenta na kontinent s po jedim koferom. Između ostalog živjeli smo i u bajkovitom Edinburghu u stančiću na vrhu zgrade do kojega su vodile dugačke zavojite stepenice. Iz obje sobe pružao se pogled na karakteristične škotske zgrade od tamnog kamena, a u daljini se naziralo tamno plavo more. Jutrom bi nas budili galebovi čija je vika nalikovala više nekoj žestokoj svađi nego ptičjem pjevu. Nisu to baš bila prava jutra jer bi se budili gotovo po noći, tamo visoko na sjeveru zimi se razdani tek iza 10 sati ujutro (a smrači se već u 16 h).

                               Fotografija je preuzeta s http://www.aberdeenscottishhellenicsociety.org.uk/

Premda sam se i tada trudila paziti na ishranu, radno-studenstki dani su bili vrlo naporni i često se završavali tek kasno uvečer pa bismo hranu tada naručivali iz kineskih, indijskih, tajlandskih i ostalih take away restorana. Zima, oštar vjetar, borba s kišom koja pada u svim smjerovima i nedostatak dnevnog svjetla vas mogu učiniti nevjerovatno gladnima, pa se ne treba čuditi nezamislivim kombinacijama vrlo začinjene i masne hrane koja se tamo jede - nije slučajno da je upravo u ovim krajevima nastao fast-food. Između fish & chipsa i razne druge brze hrane koja se mogla naručivati, jednostanvnije kineske kombinacije riže i povrća te indijski curryiji su nam bili najdraži izbor.

Koliko god zvučalo neobično, curry je na listi pet najomiljenijih britanskih jela. Utjecaj indijske kuhinje je u Velikoj Britaniji toliko jak da bi netko mogao pomisliti da je curry britansko jelo (a nedavno mi je priatelj indijac čak rastumačio da tome i je tako). Curry se u britanskim domaćinstvima kuha uobičajeno kao kod nas krmenadle s krumpirom. U to vrijeme na listi najdražih nam curryija bio je pileći curry s ananasom i kokosom. Bilo je tu i puno ljutih azijatskih jela. Živjeli smo preko puta knjižnice, i znala bih se vratiti kući s po deset kuharica. Bile su to uglavnom indijske i tajlandske kuharice te smo se isprobavajući mnoge recepte iz njih, zaljubili u ovu vrstu hrane. Međutim kuharice su ubrzo bile zamijenjene literaturom o trudnoći i bebama, a ljuti i začinjeni curryiji nekim lakšim varijantama...

Jedan od takvih je ovaj blagi veganski curry koji je namjenjen prvenstveno djeci te osobama koje na indijsku kuhinju nisu navikli ali bi je željeli isprobati. Recept sam jednom davno pronašla u kuharici za djecu i bebe te sam ga otada napravila nebrojeno puta, prilagođavajući ga našem ukusu, a ovaj put dodavši batat. Uz ovaj curry obično pripremam limunsku rižu ali sam ovaj put napravila rižu s mentom – odlična kombinacija.

Jelo je za indijski ukus blago pa ipak obiluje različitim začinima. Nemojte se obeshrabriti ako nemate sve začine. Slobodno ekperimetirajte. Ovo je samo jedan od načina na koje se može napraviti ovo jednostavno jelo – slanutak i batat kuhani su u umaku od rajčice, kokosa i začina, te posluženi s rižom koja je pripremljena sa suhom mentom.

Rugelach

Ovo je jedan divan, mastan, super kaloričan, starinski, zimski desert. Osim ako niste na redukcijskoj dijeti, neka vas ne odbije ovaj uvod jer su sastojci vrlo kvalitetni i prirodni - maslac, krem sir, orasi, grožđice, džem i cimet.

Rugelach su tradicionalni židovski kolačići koji se pripremaju za Šabat, a neki izvori tvrde i za Hanuku, premda se ne prže u ulju kao ostala jela koja se poslužuju za Hanuku. Zbog poštivanja raznolikosti, u Americi se slave brojni praznici, a otkako je moja kćer krenula u školu tako su se isti počeli obilježavati i kod nas u kući, a shodno tome sam se počela okušavati i u raznim dosad mi nepoznatim prigodnim jelima.

Recept za Rugelach sam pronašla u časopisu Gourmet, Svibanj 2004. Recept je autentičan kakav se prenosio s generacije na generaciju pa iz poštovanja nisam previše toga promijenila, a sve što jesam sam navela u zagradama, nakon originalnog recepta. Recept mjerkam već preko godinu dana, ali kako zapravo nisam znala o čemu se točno radi, činilo mi se da su kolačići jako posebni ali i jako komplicirani za pripremu. Stoga prilažem fotografije koje će vam pojasniti i uvelike olakšati pripremu.

Ovi mirisni kolačići zapravo su jednostavni za pripremu, podsjećaju na kiflice s pekmezom od lisnatog tijesta kakve su pravile naše mame, ili čak na slatke kiflice koje se prave od sala. To je zapravo isti rod kolača jer Rugelach i potjeće iz istočne Evrope. Zapravo tek kad sam kolačiće ispekla i isprobala, shvatila sam da se radi o tijestu koje je vrlo slično lisnatom tijestu. Tako da ću recept za ovo tijesto koristiti i u nekim drugim jelima jer je vrlo jednostavan. Kao što sam već napisala, nisam u receptu gotovo ništa mijenjala pa tako ni brašno, a idući put planiram isprobati s integralnim - o rezultatima ću vas naravno obavijestiti. Nemam više ništa za reći osim da su kolačići jako, jako, jako fini.

Pečeni cvjetići karfiola s Tarator umakom

Cvjetići karfiola pečeni su u pećnici te posluženi kao samostalno jelo s umakom mediteranskog stila koji pomalo podsjeća na humus. Ovo je post o tome kako pretvoriti jedno od omrženijeg povrća u jedno od najomiljenih jela. Volim karfiol, ali zapravo ga uvijek radim na jedan te isti način - bijelo varivo s noklicama kakvo jedem od djetinjstva. Probala sam razne recepte, uključujući i indijske ali niti jedan nije dospio na listu omiljenih i zapravo mi je karfiol u zadnje vrijeme dojadio. Tako mi je jedan dan diglo tlak kad sam u smočnici otkrila još jednu glavicu karfiola i ustanovila da ga idem onako na silu skuhati da sam nakon toga provela sat vremena za internetom tražeći neki recept s karfiolom koji bi mi bio nešto novo, drugačije...Tko me spasio od ove dosade? Naravno moj omiljeni časopis Gourmet. Maslinka s bloga Ja u kuhinji...nedavno je također objavila recept za pečeni karfiol pa ako vam se ovako pripremljen karfiol svidi, isprobajte i njezin recept. Ja još nisam ali ću prvom prilikom isprobati njezinu kombinaciju s češnjakom i sezamom.

Ovo moje jelo je kombinacija dva recepta iz časopisa Gorumet. Tarator umak je vrlo zanimljiv način da jedete nešto ukusno kad nemate baš ništa u kući osim šnite kruha (može i starog kruha) i nešto začina. Ovaj umak od kruha s češnjakom je klasičan turski dodatak školjkama i prženoj ribi, a također i povrću, a meni je bio pravo otkriće koje sam počela redovito pripremati te u mojoj kuhinji stoji uz bok humusu, Baba ghanoushu i sličnim umacima odnosno namazima. Okusom je nešto između talijanskog pesta i arapskog humusa i iz nekog razloga se savršeno nadopunjuje s pečenim karfiolom. Ovo jelo nam je postalo hit i pravim ga već mjesecima barem jednom tjedno.


Pečenjem cvjetića karfiola u pećnici sačuvani su svi njegovi sokovi što ga čini gotovo slatkim te ga stoga Gourmet naziva “bombonom od povrća”. Tko voli blisko-istočnu i mediteransku kuhinju svidjet će mu se ovo jelo. Umakanje i ovakav pomalo neobičan način posluživanja uvijek stvar čini zanimljivijom. Osobito djeci.

Mirisni veganski keksi iz budističkog samostana Tassajara*

Koristila sam recept iz Tassajare kao insipraciju za svoje prve kekse koje sam pripremila sa steviom. Dobra vijest za sve koji izbjegavaju šećer u hrani – ispali su vrlo ukusni, a stevia u kolačima je još nezamjetnija nego u napitcima.

„Tassajara Zen Mountain Center“ je budistički samostan smješten u divljini blizu San Francisca. Između ostalog poznat je i po svojoj zdravoj gurmanskoj kuhinji. Nedavno je objavljena kuharica „Tassajara Cookbook“ Karle Oliveira s onim dijelom tassajarske kuhinje koja je najpopularnija - receptima za obroke „s nogu“, lunch pakete i piknike u kojima posjetitelji Tassajare uživaju dok istražuju njezinu bajkovitu prirodu i uživaju u meditaciji. Nasuprot uobičajenim predrasudama o izbijeljenim zubima i tijelima dovedenim do savršenstva plastičnim operacijama, Kalifornija je u poslijednje vrijeme nevjerovatno prirodna, prosvijetljena i „green“.

Nedavno sam tamo provela godinu dana i najviše mi nedostaju upravo stavovi oko hrane, svijest o recikliranju i „održivosti“. Osim što je tamo zdravu hranu jednostavno nabaviti jer niću cijeli lanci trgovina koji prodaju hranu lokalnih uzgajivača te time podržavaju organski uzgoj, naročito su me se dojmili trendovi zdrave prehrane po vrtićima i školama. No, da sad ne upadnem u raspravu iznošenjem stavova o hrani, samo ću prevesti izreku s naslovnice ove kuharice koja mi se svidjela: „Kada kuhate ne radite samo na hrani, radite i na sebi, radite i na drugima“.

Ovi keksi su nalik uobičajenim veganskim zobenim keksima, međutim osim što ne sadrže ni jaja, ni mliječne proizvode, obiluju mnoštvom začina između ostalog i paprom. Keksi su vrlo izdašni i budući da su prave energetske bombice, odličan su doručak s nogu ili dodatak lunch paketu. Isprobala sam više recepata za kekse u kojima se jaja i masnoće zamjenjuju bananom ali ovaj mi je daleko naukusniji. Mislim da ih od ostatka „zdravih“ keksi izdvaja velika količina začina i dodatak tamne čokolade, premda samo ½ šalice na ovu inaće dosta veliku količinu keksa. Vrlo su jednostavni za pripremu, a od navedene količine ćete dobiti popriličnu količinu keksa.

Ovi „paprenjaci“ kod mene već postaju rutina – kada djeca zaspu i nakon moje večernje joge, opustim se uz jedan ovaj keks i šalicu ajurvedskog čaja*. Umislila sam si da će ovoliko začina otjerati sve viruse i zasad stvar funkcionira. Pokušajte i vi!

Ledene naranče

Ideju za ovaj zdravi i vrlo efektan desert sam pronašla u španjolskoj kuharici ili bolje rečeno priručniku za kuhanje „Best of Spain“. Originalan recept je tražio troduplo više naranči te velike količine šećera ukuhanog u sirup, pa sam ja to odlučila pojednostaviti, kako bih izbjegla dodavani šećer, te uništavanje vitamina iz voća kuhanjem. Napravila sam jednostavan sorbet od naranča i svježih brusnica s dodatkom meda te ukrašene mirisnim lovorovim listovima. Ovo je toliko jednostavno da se jedva može i nazvati receptom – ovo je više ideja.

Premda nas većina voli pojesti desert nakon jela, često se radi više o ritualu nego o stvarnoj potrebi. Još češće su slatki i masni završeci obroka potpuno nepotrebni i dovode jedino do osjećaja krivnje i težine u želucu. Ovako lijepa prezentacija zadovoljit će i najveće sladokusce. Istovremeno, za razliku od većine voća koje nije dobro jesti nakon jela jer mogu ometati probavu, agrumi su dozvoljeni, čak i poželjni jer će vam C vitamin iz njih omogućiti apsorpciju željeza kojeg ste vjerovatno pojeli u glavnom oborku.

Ako imate domaće naranče iz Dalamcije ili takve možete nabaviti na tržnici tim bolje. U suprotnom naranče potopite u otopini vode, soli i limunovog soka ili octa. Ostavite 20-ak minuta da djeluje, te zatim izribajte naranče grubim frotirom i isperite. Premda koru nečete jesti, naranče su tretirane pesticidima koje ne želite imati na svom tanjuru.

Empanada i piñata

Empanada je jastučić tijesta punjen nadljevom, jelo tipično za mnoge zemlje Južne Amerike. Naziv im dolazi od glagola empanar što znači “zamotati u kruh”, a od zemlje do zemlje razlikuju se po načinu pripreme, poglavito po vrsti nadljeva koji mogu biti i slani i slatki.

Kad sam još kao djevojka prvi put došla u Kaliforniju, toliko sam se često hranila po meksičkim restoranima da mi se meksička kuhinja čak malo i zamjerila. Međutim mnoga jela sam i zavoljela, naročito vegetarijanska, a jedno od njih su empenade, ovaj put punjene grahom, gljivama i špinatom. Slične sam jela na rođendanu prijateljice moje kćeri čija je obitelj kao i mnoge u južnoj Kaliforniji, iz Meksika. Kao što znate meksičke fieste uključuju puno vesele glazbe, plesa, hrane i pića, a za razliku od većine dječjih rođendana sa kojih se kući vraćam iscrpljena i gladna, na ovom rođendanu su se i odrasli počastili mnogim ukusnim jelima koje nam je pripremila domaćica. Na žalost recept za empenade nisam uzela, a kasnije sam s mamom djevojčice izgubila kontakt tako da sam radila po osjećaju. Recept za tijesto sam preuzela s bloga Smitten Kitchen s tim da sam dodala integralno brašno.

Ono što se moju djecu na rođendanu najviše dojmilo je rođendanska Piñata (čitaj: pinjata), šarena papirnata skulptura, obično u obliku neke životinje ili omiljenih dječjih likova, koja je napunjena bombonima ili nekim sitnim igračkicama i obješena. U veseloj igri, djeca je naizmjenično udaraju štapovima dok je potpuno ne razbiju, a iz nje se po podu rezlete bomboni. Pinata je često najzabavniji dio dječjih rođendana pa je u Americi usvojena i od ljudi koji nemaju baš nikakve veze s Meksikom, pa tako vjerovatno i od nas na idućem rođendanu moje kćeri. Obred razbijanja Pinate potječe od Asteka i Maja koji su pinate pravili od gline, u obliku figura svojih bogova. Posude su se ritualno razbijale štapovima tako da se sadržaj posuda rasuje i pri tom simbolizira bogatsvo koje su nam podarili bogovi.

No vratimo se na izradu empanada. Premda ćete s njihovom pripremom imati dosta posla, one su vrlo lijepo i posebno jelo koje svi vole tako da su idealne za zabave. Preporučena količina je za moju četveročlanu obitelj dovoljna za dva puta. Stoga polovicu zamrznem, pa iako na izradu empanada potrošim malo više vremena, znam da ćemo od tog truda imati dva izvrsna ručka ili večere.

Kolač od kokosa sa sirupom od limunske trave

Ovaj kolač sam napravila još jesenas ali od tolikih blagdanskih recepata nikako da dođe na red. Budući da je Mala kuharica nedavno objavila novu temu igre “Ajme, koliko nas je", evo prilike da ga objavim dok ne padne u zaborav. Osim kokosa za ovaj kolač će vam trebati i limunska trava. Nadam se da ste je u međuvremenu uspjeli nabaviti. O njezinoj upotrebi bilo je već dosta riječi na postu o Thai juhi od kokosovog mlijeka te o ribljoj juhi s limunskom travom. Ponovimo neke činjenice: premda srčika limunske trave ima najviše arome, žuto-zeleni djelovi stabljike su dekorativniji, a nedavno sam u vezi s tim dobila veliku inspiraciju od prijateljice koja je porijeklom iz Kambodže. Njezin otac je bio kuhar u tajlandskom restoranu pa me podučila triku kako napraviti najaromatičniju thai juhu koju sam ikada jela. Priprema je tako da zelenu stabljiku limunske trave protrlja među dlanovima kako bi je omekšala, te je zatim sveže u čvor. Zbog ovog postupka limunska trava pri kuhanju pusti jako puno arome.

Ono što me još više oduševilo je izgled ovih čvorića tako da je uskoro kod mene osvanula riblja juha s čvorićima, riža s čvorićima, limunada s čvorićima i muffini od limuna s čvorićima, a na poslijetku i dugo planiran kolač od limunske trave (naravno s čvorićima). Na internetu, ali i u literaturi, pronašla sam vrlo malo recepata za slastice od limunske trave i uglavnom su na bazi đumbira i limuna. Ja sam si pak zamislila kombinaciju kokosa i limunske trave, slatki kruh u kojemu sam koristila i kokosovo brašno i kokosovo mlijeko koji su ujedno i jedine masnoće u ovom mekom kruhu. U sirupu od smeđeg šećera kuhani su čvorići limunske trave koji daju jaku aromu sirupu, a čvorićima sam kasnije ukrasila kolač. Kolač sam po sebi je odličan pa nemojte odustati od izrade čak i ako nemate limunsku travu (upotrijebite naribanu koricu limete u zamjenu).

Nosila sam ga prijateljima iz Indije na poklon, koji su nas ugostili prekrasnom i vrlo ljutom večerom koja se sastojala od indijskih kofta, chicken biryanija, raite od krastavaca i još nekoliko priloga. Kolač je odlično pasao kao desert uz dodatak sladoleda, premda bih ga preporučila prvenstveno kao doručak uz čaj od đumbira ili limunske trave.

Sesame noodles – rezanci sa sezamom

Evo prilike da u jednom od najjednostavnijih ali i najadiktivnijih azijskih jela uživate koliko god često želite i to bez pretjerano egzotičnih sastojaka. Teško mi je opisati okus ovog laganog jela ali kada ga prvi put probate, sigurna sam da ćete ga ponovo poželjeti. Ovo je jedno od rijetkih jela (uz sushi) od kojih se uopće nisam u stanju suzdržati i u kojima nemam nikakve mjere.

Sesame noodles su zapravo salata od rezanaca, s dodatkom povrća i s dresingom okusa specifičnog za kinesku i općenito azijsku kuhinju. Ova salata se jede na sobnoj temperaturi pa je stoga praktična jer osim što ćete je pripremiti u svega nekoliko minuta, možete je pripremiti i unaprijed te jesti i drugi dan. Druga vrijednost koju vidim u ovom jelu su gotovo dijetalni sastojci za efekt koji se inaće postiže na mnogo „nedijetalniji“ način. Nastavite čitati, a nakon recepta vas čeka inspirativna priča o jednoj zanimljivoj američkoj blogerici.

Arán Sóide - Irski soda kruh

Na žalost nikada nisam bila u Irskoj. To mi je naročito žao jer sam studirala u neposrednoj blizini, u Škotskoj, ali jednostavno nikada nisam pronašla vremena za putovanja. U Škotskoj sam međutim upoznala puno iraca koji su u skupi Edinburgh bježali iz još skupljeg Dublina, te sam tamo prvi put probala Soda Bread. Ovaj irski klasik je vrlo praktičan jer nastaje u pola sata. Nema boljeg rješenja ako ste ostali bez kruha, a trgovine su već zatvorene.

Pa ipak uvijek sam imala predrasudu da to nije pravi kruh. Naročito zato jer mi nije problem umijesiti kruh s kvascem, kojega toliko često pravim da smo kupovni kruh gotovo potpuno izbacili iz upotrebe. Stoga sam soda bread pripremala isključivo za Saint Patrick's Day. Prvo pravo oduševljenje soda kruhom sam doživjela kad sam naišla na recept iz kuharice “River Cottage everyday”, Hugh Fearnley-Whittingstall, na blogu 101 Cookbooks. Dodatak sjemenki ovom kruhu daje neku posebnu draž pa djeluje “kao pravi”. Pripremila sam ga nekoliko puta, a zatim sam u časopisu Bon Appétit (Ožujak, 2010) naišla na zgodnu reportažu o Irskoj u kojoj se nalazio recept za Mrs. O’Callaghan’s Soda Bread koji je djelovao tako uvjerljivo i izvorno.

                                 Fotografija Mrs. O’Callaghan, preuzeta sa stranica www.bonappetit.com

Na kraju sam s mudrim spoznajama iz oba recepta iskombinirala najbolji soda kruh kojeg sam ikada napravila pa s vama želim podijeliti ovu korisnu i praktičnu kuhinjsku tajnu. Najvažnije pravilo kod ovog recepta je da tijesto za kruh ne smijete previše mijesiti, sve ostale tajne detaljno su objašnjene u receptu koji slijedi.

Detox doručak - loptice od jabuka i zobenih pahuljica

Vrijeme je za čišćenje organizma. Osim što su nam potrebne namirnice koje pospješuju čišćenje organizma važno je da ih jedemo sirove jer nam sirova hrana daje energiju. Postoje mnoge knjige i studije o neophodnosti konzumiranja sirove hrane, a benefiti konzumiranja sirove hrane su toliko moćni da postoji i poseban režim prehrane odnosno žitotni stil koji se naziva Raw foodism (ili rawism). To je prehrana koja se zasniva na konzumiranju sirove, neprocesuirane i uglavnom hrane iz organskog porijekla. Premda običaji štovanja i jedenja sirove hrane sežu daleko u prošlost, u novije vrijeme je najveći utjecaj na ovu teoriju izvršila autorica Leslie Kenton sa knjigom Raw Energy-Eat Your Way to Radiant Health,1984, a objavljeno je i pregršt kuharica na ovu temu, uglavnom veganskih.

Kao što već znate, nisam raw foodist ali upražnjavam njezina načela što je češće moguće. Pravila su vrlo jednostavna: ako nešto možete jesti sirovo onda to nemojte kuhati. Dakle umjesto kompota radje pojedite sirovu voćku, umjesto da povrće kuhate pojedite ga sirovog uz neki ukusan umak. Zobene pahuljice ne kuhajte nego ih pojedite sirove u ovakvom doručku. Osnova ovog obroka su ribane jabuke u čijem soku se natope pahuljice. Od masnoća umjesto kokosa možete dodavati mljevene bademe, orahe ili lješnjake, a umjesto brusnica bilo koje drugo voće koje ima jaku crvenu boju. Meni je osobno osim ove kombinacije koja je bojom vrlo privačna, najdraža jednostavna kombinacija jabuke, badema i cimeta, koja okusom podsjeća na pitu od jabuka.

Što se tiće prezentacije, poslužite se japanskim trikom – izvadite smjesu žlicom za sladoled. Čak i ako nemate žlicu za sladoled ovu smjesu jednostavno možete rukama oblikovati u loptice neposredno prije posluživanja. Neka se ljepotom ovog doručka nahrani i vaša duša, a ne samo tijelo.

Ovi svježi muesli su zapravo toliko jednostavni da se jedva mogu i nazvati receptom. Međutim u poplavi različitih atraktivnih recepata koje želimo isprobati često zaboravljamo na ovako jednostavne stvari. Doručak je najvažniji obrok u danu – učinite ovaj mali napor, isplatit će vam se!

Toskanska salata od bijelog graha

Ova proslavljena salata ima toliko verzija, da je originalni toskanski recept teško i pronaći. Salata ima okus poput malo profinjenije grah salate s lukom. Svidjet će se ljubiteljima dalmatinske i talijanske kuhinje. Možete je napraviti na različite načine, a moj recept je dosta jednostavna verzija koju možete napraviti i s grahom iz konzerve. Međutim za pravi doživljaj poslužite se opisanim trikom iz kuharice Karle Oliveire “Tassajara Cookbook”. Grah se kuha u mješavini svježih začina koje ćete svezati u gazu, što ovoj salati daje zaista jedinstven okus.