Pozdrav

Dragi čitatelji,

Bilo mi je veliko zadovoljstvo družiti se s Vama protekle dvije godine. Koliko god da bih to željela nastaviti pisati, jednostavno više ne nalazim vremena. Kuhati naravno nisam prestala i nadam se da ću jednom s Vama podijeliti nove recepte, u obliku kuharice. Blog je ponovo otvoren za javnost, ali molim Vas da ga ubuduće koristite kao internet kuharicu jer više neću moći sudjelovati u raspravama i odgovarati na Vaša pitanja.

Nadam se da će Vas moj blog i dalje inspirirati te da će Vam recepti dobro poslužiti.

Veliki pozdrav svima,

Sweet Green

PS. Nedavno sam kupila biljku mojeg omiljenog voća, borovnice. Međutim vjeverica je baš u toj tegli odlučila spremiti svoju zimnicu. I tako ja umjesto tegle s borovnicama imam teglu s vjevericom :)

Domaći Ricotta sir i kruh od njegove sirutke (English Muffin Bread)

Ovaj recept je jedan kratka kuhinjska avantura koja za mene predstavlja suštinu domaće hrane i recikliranja, a naravno i uživanja u istom. U novijim izdanjima kuharica naišla sam na nekoliko recepata za domaću ricottu, a recept iz kuharice „Canning for a New Generation“, autorice Liane Krissoff, mi je zapeo za oko zbog svoje jednostavnosti. Za pripremu ovog sira, trebat će vam ni manje ni više, nego pet minuta. Ricotta je potpuno neutralna i vrlo je blagog okusa pa je pogodna za razne slatke i slane kombinacije.

Što je još bolje, s velikom količinom dobivene sirutke odmah ćete moći zamijesiti (bez mijesenja) Engleski Muffin kruh. Recept za kruh je iz iste kuharice s tim da sam dobar dio brašna zamijenila integralnim. Kako kruh od integralnog brašna često zna ispasti tvrd i žilav, iznenadilo me koliko je kruh ispao elastičan i mekan. Prednost ovog kruha jest što je vrlo brzo gotov, obzirom na to da je kruh na osnovi kvasca. Diže se samo nešto duže nego što vam je potrebno da ugrijete pećnicu. English Muffin Bread je kruh koji se priprema i s kvascem i sa sodom. Glavna karakteristika mu je hrskava površina dobivena tako što se tijesto prije pečenja obloži kukuruznim brašnom.

Spomenutu kuharicu preporučujem svima koji vole pripremati zimnice. Autorica se u kuharici prisjeća svog djetinjstva i farme u Virginiji gdje je s roditeljima pripremala zimnice od domaćeg voća i povrća. Kasnije se preselila u New York i zaboravila na ovaj način prehrane, čak ga djelimično i prezirala. Međutim kako to već u životu biva, počeli su joj nedostajati domaći applesauce i salsa kao i ukiseljeni grah kojeg je grickala svaki dan nakon škole. Recepti u kuharci su vrlo raznoliki pa ćete pronaći od uputa za izradu domaćeg sira, vrhnja i jogurta, do ukiseljenog zelja, ali i poneki indijskih chutney. Da spomenem samo neke od recepata koji su mi zapeli za oko: žele od hibiskusa, čips od bundeve, slatko do kora od lubenice (kojeg i ja dobro pamtim iz djetinjstva) džem od malina s mentom i lavandom, kineski umak od šljiva, šaltibarščai te sirup od jagode i kamilice. Naišla sam i na blog autorice, nisam ga još stigla detaljno pregledati, pa ako ne možete nabaviti kuharicu, vjerujem da ćete i na njezinom blogu pronaći mnogo zanimljivih recepata.

“Evergreen” recept bez mjerenja i zašto nemam kuhinjsku vagu :)

Jedna od najvažnijih lekcija koju svaki likovnjak mora naučiti sadržana je u izreci “Manje je više”. Ova fraza mi se nekako usjekla u mozak i utjecala kako na moj profesionalni razvoj, tako i na sve druge aspekte života – uključujući i kuhanje.

Jednostavan recept za suhe šljive umočne u čokoladu je iz bilježnice moje mame i jako dobro objašnjava ovu filozofiju. Kad god pripremim ovaj “evergreen” plane u minuti, a rijetko tko uspije prepoznati što se doista krije ispod krhkog čokoladnog omotača. Meka unutrašnjost ovog bombona nalikuje više nekom ukusnom želeu, nego šljivi i mogli biste se iznenaditi koliko su bomboni ukusni. Mi smo ih uglavnom pravili kao jedne u nizu božićnih kolačića, recept je navodno mađarski ili je barem takvu informaciju zajedno s receptom dobila moja mama. Ovaj put sam ih pripremila s kardamomom – kako sam se već više puta uvjerila, suhe šljive i kardamom su divna kombinacija. Premda ih pripremam tako da ih slažem na voštani papir, u originalnom receptu, suhe šljive na čačkalicama se zataknu u jabuku, koja služi kao stalak dok se čokolada potpuno ne stvrdne. Ovaj zgodan postupak omogućit će vam da bez puno iskustva i muke dobijete besprijekorne bombone. 

Kao što ste već primjetili, na mom blogu su mjere izražene u šalicama i mililitrima. Prvi recepti koje sam usvojila iz maminih, bakinih i tetkinih bilježnica, većinom su bili pisani u žlicama i šalicama. Premda tome ima preko 25 godina, kao danas se sjećam prvog recepta za kolač kojeg sam naučila: 3 jaja, 18 žlica šećera, 12 žlica brašna, 6 žlica ulja...

Kroz većinu povijesti kuharice nisu precizirale količinu sastojaka, već su se mjere navodile u stilu: “šalica graha”, “manji komad maslaca”, “veličine oraha”, “dovoljno soli” i sl. Budući da sam još kao dijete voljela čitati kuharice, dobro se sjećam takvih kuharica. Tek u drugoj polovici 20-og stoljeća metrički je sustav potpuno usvojen, a s tim u vezi su se u evropskim kuharicama suhe mjere počele navoditi u gramima, a tekuće u decilitrima i mililitrima, premda su se neformalne mjere poput “prstohvat”, “mrvicu” i “nekoliko kapi” zadržale još i danas. Amerikanci su pak nastavili mjeriti volumenski, a 1896. godine Fannie Merritt u svojoj kuharici “The Boston Cooking-School Cook Book”, uvodi koncept mjerenja u standardiziranim mjericama koje olakšavaju ovaj postupak. Uz ove mjere još uvijek ćete ponegdje naići i na ounce, poundse, galone, quarte i pinte - mjere iz britanskog imperijalnog sustava koje imaju zajedničke korjene s američkim sustavom mjerenja.

Čini se da su danas općeprihvaćene sve mjere, pa tako mnoge američke kuharice sadrže tablicu za preračunavanje u metrički (i imperijalni) sustav s obzirom da većina svijeta mjeri u gramima. Mnogi blogovi imaju navedene mjere i u gramima i u šalicama. Neki pak uz šalice dodaju i mililitre. Neki uopće ne preračanavaju mjere, poput bloga Cannelle et Vanille - ako se koriste svojim receptima pišu ih onako kako su navikli, u ovom slučaju u gramima, a ako je post o preuzetom recepu onda je najčešće kao i u originalnom izdanju - u šalicama. Praktičan je i način bloga Tartelette gdje su gotovo sve mjere izražene u šalicama, osim kada se radi o izuzetno osjetljivim receptima poput recepta za francuske maccarons, kada iznimno koristi superprecizne grame.

Kao i većina domaćinstava i mi smo imali vagu koju sam naravno koristila jer je bilježnica recepata moje mame dakako sadržila i mnoge recepte izražene u dekagramima, a osim toga bile su tu kuharice Mire Vučetić te recepti iz raznih časopisa. Međutim mjerenje šalicama umjesto vagom sam usvojila puno prije nego što sam otišla preko bare jer sam iz roditeljskog doma otišla pravac u podstanarstvo pa sam se godinama ježila od materijalnih stvari koje ću jednom morati seliti. Vaga? Pa tko bi se još i s tim zamarao. Knjiga bih se recimo teško odrekla ali vaga se nije našla na popisu stvari koje želim seliti. Sva sreća da se nekako istovremeno pojavio internet - nepresušan izvor recepata pisanih u šalicama. Jedan od prvih internetskih izvora kojeg sam otkrila i obilato korisitila bio je Joy of Baking.

Otkad sam došla u Ameriku, vagu još uvijek nisam nabavila. Bilo je dakako puno važnijih stvari koje je trebalo nabaviti da bi se opremilo domaćinstvo. S druge strane dosad sam se već toliko navikla mjeriti šalicama da sam čak na blogu izradila upute za lakše korištenje šalica u nadi da bi ovo moje iskustvo i drugima moglo pomoći. Prije nego što sam započela pisati blog, često sam od prijateljica dobivala upite o tome kako da preračunaju američke mjere u šalicama. Zato sam mislila kako će blog baš zbog toga biti koristan, a za svaki slučaj sam dodala i mililitre tako da mjere svima budu potpuno razumljive. Zasad mi se čini da je to dovoljno da stvar funkcionira i da vas moj način mjerenja ne iritira. S prirodnom željom da blog unaprijeđujem, razmljišljam o tome da nabavim vagu i postepeno uvedem i grame.

Časopis Repete br. 3

Zadovoljstvo mi je obavijestiti vas da je kulinarski časopis Repete br. 3 od sutra u prodaji. Pored mnogih proljetnih recepata pronaći ćete i ponešto od mene.

                                                                     Zlatni jogurt

                                                                        Zlatno mlijeko

                                                Proljetna kaša od quinoe s voćem i jogurtom

Scones - peciva od jabuka i cheddar sira

Scone je malo britansko pecivo škotskog porijekla koje se priprema s praškom za pecivo. O ovim jednostavnim pecivima sam već pisala, kao i o svom životu u Škotskoj, a ovaj put ću vam ispričati jednu malo drugačiju priču.

Pred kraj svog magistarskog studija sam zatrudnila. Vremenski se poklopilo tako da bih završila studij, trebala sam ostati u Škotskoj do samog kraja trudnoće, a kako je moj suprug morao prihvatiti posao u Zagrebu, trebala sam ostati tamo sama. Jedna od mojih studentica, draga prijateljica, predložila mi je da se iz svog unajmljenog stančića, na tih mjesec dana, preselim k njezinoj obitelji. Živjeli su u prelijepom škotskom mjestašcu uz obalu. Mjesto je od Edinburgha bilo odovojeno samo „Firth of Forth” mostom. To mi je omogućavalo da se nakon napornog dana provedenog u gradskoj atmosferi, za manje od pola sata nađem u tišini prijateljičinog bajkovitog vrta u kojemu smo ispijale beskrajne poslijepodnevne čajeve uz nezaobilazne sconse i slušale morske valove u daljini. Kuća je bila stara, kamena s prekrasnim pogledom na more. Obitelj je često primala goste, te proširenu obitelj koja s rasula po Engleskoj i Škotskoj. Premda sam dotad već dosta dobro poznavala i zemlju i nezine običaje, tih mjesec dana bilo mi je kao da živim u britanskim filmovima. „Filmska“ atmosfera bi kulminirala tijekom večera koje je pripremao njezin otac koji je bio vrsni kuhar. Nakon večera su se obazvezno posluživali grozđe i sir (sa škotskim zobenim krekerima). Ovu slatko-slanu kombinaciju sam brzo zavoljela, a k tome i kombinaciju jabuka i cheddar sira.

                                                 Edinburgh -„Firth of Forth” most i moja netom prohodala kćer

Moja prijateljica nas otada svakog ljeta posjećuje u Dalmaciji, a kombinacija sira i grožđa te sira i jabuka je vrlo često na našem jelovniku za marendu ili za večeru i naročito je popularna kod djece. Na zanimljivu kombinaciju jabuka i cheddar sira u kolačima sam nedavno naišla u jednoj irskoj kuharici, radilo se o piti od jabuka sa sirom, a nakon toga sam u nekoliko časopisa i kuharica, sve novijeg izdanja, zapazila moge recepte na tu temu. Čini se da je ova kombinacija u poslijednje vrijeme totalni hit što nije ni čudo s obzirom koliko je posebna, a opet potpuno obična i okusom vas više umiruje nego iritira, premda na prvi pogled može izgledati neobično. Pravi „comfort food“.

Indijska tandoori piletina s naan lepinjama

Premda se trudim jesti što zdravije, lagala bih kad bih rekla da baš nikada ne žudim za dobro začinjenom „junk“ hranom. Pa ako ni vi niste bezgrešni isprobajte ovu super pikantnu i ukusnu piletinu. Zapravo u ovom receptu nema ništa nezdravo pa stoga dovodi u pitanje zašto bismo se uopće trovali „junk“ hranom, kad postoje ovakva jela.

Tandoori piletina je indijsko i pakistansko jelo, koje je zbog svojeg iznimnog okusa vrlo popularno i na zapadu. Piletina je marinirana u jogurtu i mješavini začina (tzv. tandoori masala) te pečena na vrlo visokoj temperaturi u tradicionalnim zvonolikim keramičkim tzv. tandoor pećima koje dostižu temperaturu od
900 °C, pri kojoj piletina dobiva hrskavu koricu, dok je iznutra toliko mekana da se doslovce raspada. U istim pećima se peku i naan lepinje. Pretpostavljam da nemate tandoor pećnicu kod kuće pa stoga prilažem recept za pripremu u običnoj pećnici. Uz to imajte na umu da je ovako marinirana piletina idealna za roštilj pa zabilježite recept s obzirom da dolazi vrijeme roštiljanja i druženja na otvorenom.

Tornado, oluja i keksi od crnih oraha

Taman kad smo dočekali kraj zime, kod nas su naveliko počele proljetne oluje. Jučer je bila proglašena opasnost od tornada, nas je na sreću zaobišao, ali je u malo južnije od nas uništio čak devedeset domova. Prošle jeseni je i naš kvart poharala jedna jaka oluja. Porušila je mnogo drveća te napravila dosta štete. Zbog posljedica oluje smo dva dana bili bez struje. Premda živimo u urbanoj sredini, tih dana je bilo kao u neka stara vremena. Navečer bismo sjedili uz svjetlost svijeća i čitali priče. Toliko mi se bio dopao život bez struje da sam nakon toga čak razmišljala da uvedem jednu večer mjesečno bez struje (ideja na žalost nikada nije zaživjela).

Nakon oluje je nastupio kristalno vedar dan. Budući da bez struje nismo imali što raditi, odlučili smo iskoristiti dan za izlet u šumu. Pred kraj šumskog puta, na zemlji smo opazili mnoštvo nepoznatih zelenih plodova koje je potukla oluja. Nalikovali su našim orasima ali su imali vrlo intenzivan miris. Budući da orah pecan nikada nisam vidjela u prirodi, prvo sam pomislila da je to pecan. Nismo imali nikakve torbe, pa je kćer sakupla nešto plodova u moju kapu te ih ponijela kući. Po povratku kući smo uz pomoć interenta saznali da to ipak nisu bili pecani.

Držali smo ih u košarici na stolu za ukras i miris, ali kako je već nakon nekoliko dana zelena kora počela gnjiliti, izbacila sam ih pred kuću. Slijedeći put kad sam izašla iz kuće iznenadila sam se kada sam vidjela nered koji je od njih napravila vjeverica. Baš tog popodneva došli su nam u posjet prijatelji: „Gdje ste nabavili te crne orahe, upitao me prijatelj?“. Ispričala sam mu cijelu priču, a on mi je objasnio da su ovi orasi jestivi, dapaće, da su prava delikatesa i vrlo cijenjeni. Vjeverica nije luda! Odmah sam odguglala black walnuts i saznala da su ovi orasi osim toga i vrlo ljekoviti.

Zanimljivo je da na internetu nisam uspjela pronaći niti jedan recept s crnim orasima na hrvatskom jeziku, čak sam naišla na tvrdnju da nije jestiv, dok na engleskom premda nije uobičajen, postoje recepti za razne slastice od crnih oraha. Vidjela sam da se na hrvatskim interent forumima prodaju sadnice crnog oraha pa pretpostavljam da se orasi ipak negdje kod nas mogu nabaviti. Koža plodova crnog oraha se inaće koristi kao lijek protiv parazita.

Crni orah (Juglans nigra) je nešto tvrđi od običnog oraha i ima snažan i bogat pomalo robustni okus, možda po dimu ili vinu. U svakom slučaju miriši više kao začin nego kao orah. Zbog toga ga ne treba koristiti previše. Dosta ih je teško čistiti i nakon što sam ugostila vjevericu, uspjela sam nakon čišćenja jedva sakupiti pola šalice oraha. Sada je trebalo smisliti recept koji me neće iznevjeriti. Stoga sam se odlučila za dobro mi poznat recept za rustične kekse od oraha u kojima sam kombinirala obične i crne orahe. Keksi se tope u ustima, a zbog zaobilaženja jajeta su izuzetno su prhki premda su izrađeni s integralnim brašnom. Premda su keksi s dodatkom crnog oraha bili vrlo specifičnog okusa, meni su bili ukusni, svakako nešto što ću ponovo poželjeti. Kćer je bila oduševljena, sin je rekao da mu je to bljak i trgao je komadiće oraha van iz keksa ali ga je svejedno pojeo. Suprug je u slast pojeo i tvrdi da se sjeća tog okusa iz djetinjstva, da je nešto takvo jeo, pretpostavlja u Lici kod bake. Možda je baka imala crni orah? Bilo kako bilo nema smisla da na interentu ne postoji niti jedan recept s crnim orasima na hrvatskom jeziku. Pa ako ako i vi slučajno pokušavate pronaći način kako iskoristiti ovaj zamimljiv plod, evo recepta. Ako nemate ideju gdje nabaviti crne orahe, zaboravite cijelu priču i pripremite ih od običnih oraha.

„Tri u jedan“ recept za američke palačinke od integralnog brašna

Za razliku od naših palačinki ili onoga što francuzi zovu crêpe, dakle tankih i prozračnih palačinki veličine tave, američke palačinke su male i debele. Tijesto za američke palačinke je puno gušće nego za crêpe, a da bi se postigla rahlost, obično se pripremaju sa sodom bikarbonom. Zbog sode bikarbone trebaju se kombinirati s jogurtom ili sličnim kiselim mliječnim sastojcima, kao što su kiselo vrhnje ili buttermilk. Gustoća tijesta se može postići većim udjelom brašna ali će palačinke biti mnogo ukusnije, mekše, rahlije i hranjivije ako to postižemo sastojcima poput pirea od bundeve, riccote sira, krem sira, maslaca ili kiselog vrhnja. Zbog svoje debljine, ove palačinke trpe razne dodatke u tijesto, najčešće borovnice ili komadiće čokolade te suho voće. Iz istog razloga ove palačinke podnose gotovo sve vrste brašna i pahuljica od cjelovitih žitarica.

Uz malo iskustva vrlo brzo ćete se izvježbati pripremiti ove palačinke „iz ničega“, odnosno od onoga što vam se taj čas nađe pri ruci. Važno je da tijesto ne miješate previše – tako ćete dobiti rahlo tijesto. Američke palačinke se obično poslužuju s javorovim sirupom, ali i s drugim preljevima, poput čokoladnog ili karamel preljeva, meda, rižinog ili ječmenog slada te raznih voćnih sirupa. Moj omiljeni preljev je od tahinija i meda koji je vrlo hranjiv, a izvrsno se slaže s raznim voćem. Zbog brzine pripreme, ove palačinke često pripremam za doručak ili za desert, a o raznim kombinacijama bi se bez problema mogla napisati čitava kuharica. Stoga mi se i u ovom postu bilo teško odlučiti za jedan recept, pa prilažem „tri u jednom“ receptu:

1. Palačinke od integralnog brašna s preljevom od svježih brusnica i meda

2. Palačinke od integralnog brašna i borovnica s preljevom od tahinija i meda

3. Palačinke s komadićima čokolade i bananom

Premda mislim da je usporedba ovih i tankih palačinki besmislena, jer su to dva različita deserta, reći ću samo da je osnovna prednost ovih palačinki što u velikoj tavi možete peći barem 4 palačinke istovremeno, pa ćete s pečenjem biti vrlo brzo gotovi. U vrtiću moje kćeri jedna je mama s djecom pripremala palačinke, poslužite se njezinim trikom – pekla je palačinke u pekaču (naravno otklopljenom), a kako je njegova površina veća od bilo koje tave, istovremeno možete ispeći čak 10-ak palačinki te tako nahraniti poveće društvance u tren oka. Što se tiče dječjih zabava, čak i za svečanije prilike poput dječjih rođendana, s ovim palačinkicama ne možete pogriješiti.

Krekeri od bademovog brašna s makom (bezglutenski)

Ovaj odličan recept pronašla sam u rubrici zdrave hrane na stranicama Martha Stewart Living Omnimedia. U ovim krekerima umjesto brašna se koristi bademovo brašno. Možda će vam se činiti skupo, ali imajte na umu da su krekeri vrlo hranjivi i izuzetno zasitni. Za razliku od običnih kupovnih krekera kojih možete pojesti pola kutije nakon čega ćete se osjećati napuhnuto i krivo, a za pet minuta iznova osjetiti glad, ovih krekera vjerovatno nećete pojesti više nego dva, premda su vrlo ukusni, ali želudac će vam jednostavno reći da mu je dosta. Ovo sad nema previše veze s receptom ali koristim priliku da opišem razliku između konzumiranja zdravog obroka, i onoga što nazivamo “praznim kalorijama”, ovo je baš odličan primjer za sve koji sumnjaju u smisao pripreme i konzumiranja zdrave hrane. Krekeri osim toga ne sadrže masnoće životinjskog porijekla već samo one iz badema i maslinovog ulja.

Krekeri su punog okusa pa se mogu jesti i sami, možete ih držati u torbi kada vam ponestane energije. Izvrsni su s laganim povrtnim paštetama i mliječnim namazima. U slatkoj ili slanoj varijanti. Martha Stewart ih predlaže s mladim sirom i medom. Gotovi su u tren oka – naročito uz moj dodatno pojednostavljeni postupak*. Ako možete nabaviti bademovo brašno, bit ćete još brži, ali ako i ne nije ih problem samljeti. Još nekoliko riječi o bademovoj kožici: u receptu Marthe Stewart korišteni su oguljeni bademi, pa su krekeri malo ljepši i svjetili. Ja sam koristila cijele. Mišljenja o bademovoj kožici su podijeljena, dok neki izvori tvrde da je tanin iz kožice štetan te da može ometati probavu, drugi izvori tvrde da se većina ljekovitih i hranjivih sastojka badema nalazi upravo u kožici.

Aromatičan ukiseljeni karfiol

Znate li da je kiseljenje opet „in“? Ljetos kad sam se vraćala u Ameriku, u avionu sam čitala neki od onih luksuznih časopisa (da, čitala u avionu na prekooceanskom letu, s dvoje male djece - i to sam uspjela doživjeti!) gdje sam naišla na nekoliko vrlo zanimljivih recepata za ukiseljeno povrće. Od tada mi te ideje čuče u glavi. Kako zazirem od svih procesuiranih i polugotovih proizvoda, tako sam prestala kupovati i ukiseljeno povrće. Suprug me već počeo zadirkivati da se približavam amiškom idealu - u našoj kuhinji je gotovo sve home-made. Zapravo, nisam ni imala potrebu za kiselinom, ona se uglavnom poslužuje uz teška jela i suho meso, što je kod nas rijetko na repertoaru. Međutim ima nešto posebno u ukiseljenom povrću, recimo oni sitni i hrskavi kiseli krastavčići, tko to ne voli? Tako mi je ovaj krafiol postao najdraži prilog uvečer uz sir, ili još bolje kruh s nekom domaćom paštetom, pa još cvjetić karfiola...divota. Osim što sadrži brojne vitamine, karfiol navodno spriječava karcinom, moćan je antioksidant, odličan je za detoksikaciju organizma, te ima protuupalna svojstva. Sve ove blagodati najbolje možete uživati tako da karfiol jedete sirov, kao što je to slučaj u ovom receptu.

Dodatak kardamoma je potpuna slučajnost, nisam imala papar u zrnu pa sam onako poluautomatski umjesto papra ubacila par zrna kardamoma jer mi je izgledom bilo najsličniji. Taj kardamom je ispao pun pogodak, a da li dodatak naranče ili ljuskica ljute papričice, nešto od ovih začina čini ovaj karfiol jako posebnim. Ako ste skloni recikliranju, neki dan kad sam dovršila karfiol, bilo mi je žao baciti taj mirisni ocat. Stoga sam ga procijedila, ponovo prokuhala, napunila staklenku svježim šampinjonima, te prelila istim tim octom, zatvorila i kroz dva do tri dana imate ponovo staklenku jako ukusnog priloga uz vašu večeru.

Aubergine, Sweet and Green - Prvi rođendan, čokoladni tartufi bez laktoze i malo razotkrivanja

Danas je točno godinu dana otkad sam na ovom blogu objavila prvi recept - za čokoladne tartufe. Za svoj pretprošli rođendan na osobnoj Facebook stranici postavila sam za čestitare fotografiju čokoladnih tartufa. Zbunila me količina komentara, a uslijedili su i upiti za recept. Kada sam krenula pisati recept, shvatila sam da tartufe radim na barem pet različitih načina, te da za neke od njih već godinama usavršavam recept. Pomislila sam kako kuhanju pridajem previše važnosti da bi ono ostalo samo na nivou hobija ili usputne aktivnosti i tako sam započela pisati ovaj blog. Pisanje bloga o kuhanju se uvelike razlikuje od mog pravog posla, te sam stoga odlučila koristiti pseudonim - ime mi je Sweet, a prezime Green. U pseudonimu, kao i u samom nazivu bloga sadržane su neke od glavnih ideja ovog bloga. Aubergine na francuskom znači patlidžan, delikatesno povrće koje osim što asocira na istočnjačku kuhinju s kojom često koketiram, označava meni omiljenu tamno ljuibičastu boju, koja je za mene simbol ljepote i sofisticiranosti kakvu bih željela podariti i hrani koju pripremam. Sweet i Green sadrže dvije suporotnosti, slatko i zdravo, koje prema uobičajenim vjerovanjima jedna isključuju drugu, ali na ovom blogu to pokušavam pomiriti jer vjerujem da, kao što kažu ajurvedska učenja, da su nam potrebni svi ovi okusi, te da odricanje od njih dovodi do samo još veće i neuravnoteženije potrebe za njima.

Nemam nikakvu formalnu naobrazbu iz kulinarstva, po struci sam kiparica ili pobliže magistar likovnih umjetnosti. Možda će vam biti zanimljivo da sam blog mjesecima pisala gotovo u tajnosti. Formu bloga već odavno dobro poznajem, jer imam i dva umjetnička bloga, a budući da sam imala potrebu nekako svrstati papirnatu salatu svojih recepata koja se godinama gužvala po ladicama, blog mi se činio kao idealan medij za organizirati recepte, fotografije i razmišljanja o hrani. Ne očekujući neku povratnu informaciju, mjesecima se nisam povezivala s ostalim blogerima (iskreno, nisam bila niti svjesna koliko blogova o kuhanju postoji). Nakon nekoliko mjeseci pisanja, blogerica Lilly me „razotkrila“ i poslala mi nagradu. Tako je započelo moje druženje s blogerima. Najljepše se zahvaljujem svima koji su mi pružili lijepe riječi podrške – baviti se stvarima koje odudaraju od uobičajenih trendova, pisati blog o hrani koja nije posve uobičajena, ponekad je izuzetno naporan i nestimulativan zadatak. U međuvremenu sam upoznala mnoge divne blogove, te zavoljela blogersku komunikaciju. Pored recepata, počela sam pisati i karakteristično blogerske postove prožete pričama iz privatnog života. Zahvaljujem se svima koji pronalaze vremena za komentirati moje priče te recepte koji im se sviđaju ili su ih isprobali.

Ovdje ćete pronaći recepte koji su rezultat mog dugogodišnjeg eksperimentiranja u kuhinji. Ako bih to eksperimentiranje morala svesti na jednu rečenicu ona bi glasila: kako kuhati što zdravije bez žrtvovanja okusa i izgleda hrane. Smatram da je izgled hrane jako važan jer u hrani ne uživamo samo nepcima nego i svim svojim ostalim osjetilima. U odličnom priručniku „101 Things I Learned (TM) in Culinary School” (“101 stvar koju sam naučio u kuharskoj školi”) autora Louisa Eguarasa, stoji zanimljivo promatranje da prije nego hrana uđe u našu usnu šupljinu, prosuđujemo je i vizualno - kakve je boje, oblika, te kako je aranžirana. Zatim je prosuđujemo osjetilom mirisa, a pored toga i osjetilom sluha. Na kraju važnu ulogu igra i osjetilo dodira - da li je hrana meka ili tvrda, hladna ili vruća, te kakve je teksture. Neke studije tvrde da su sve ove faze vrlo važne te da što je hrana privlačnijeg izgleda, to tijelo apsorbira više hranjivih sastojaka iz nje! Sve ovo bi moglo implicirati da uživanjem u hrani na pravi način zapravo potićemo zdrave prehrambene navike, te tako možda i spriječavamo pretilost.

Pomalo sam opsjednuta zdravom prehranom ali sam istovremeno preveliki gurman i avanturist da bih odbacila cijeli niz namirnica i jela kakvih nam život nudi. Kroz svoje iskustvo naučila sam da na sreću jedno ne isključuje drugo. Ne sjećam se točno kada sam počela kuhati ali bilo je to još u ranoj dječjoj dobi. Cijeli život sam nekako srasla s kuhanjem, a jedino vrijeme u životu kad nisam kuhala jest kad sam prohodala s budućim suprugom – nisam mu ništa skuhala puna tri mjeseca i time sam se osigurala da nije sa mnom samo zbog kuhanja. Jer ljudi vole jesti ono što skuham. Ja pak volim kuhati, a bome i jesti, što se doduše po mojoj vanjštini ne može odmah zaključiti jer prema tabelama idealne težine zapravo prije spadam među pothranjene. Budući da nisam uvijek uživala u idealnoj težini, dapače, imala sam problema s pretjeranom težinom, uvjerena sam da je ovako zahvaljujući dobro izbalansiranoj prehrani kakvu upražnjavam već preko deset godina i kakvu vam na ovom blogu nudim. Pored recepata prilagođenih zdravoj prehrani u mojoj zbirci recepata pronaći ćete i mnoge internacionalne utjecaje.

Prvi susret s internacionalnom kuhinjom dogodio mi se u Londonu (ako izuzmem činjenicu da mi je teta japanka i da sam ljetujući s njom kao dijete, upoznala japansku kuhinju). Iz Londona pamtim nepoznate mirise koji su se isparavali iz restorana i posjete trgovinama s prehrambenim proizvodima u „China Town“-u u kojima sam se osjećala kao Alisa u zemlji čudesa. Zatim studijski boravak u Parizu. Skrušeno priznajem da sam gotovo jednako vremena posvetila Louvreu i Musee d'Art Moderne (zbog čega sam i došla u Pariz na studijsko putovanje) kao i obilaženju šarenih Pariških tržnica i mirisnih patiserija. Tijekom sručnog usavršavanja u Škotskoj zavoljela sam britancima omiljenu indijsku kuhinju, zatim tajlandsku i kinesku, te tradicionalnu škotsku kuhinju. Kad sam postala majka, grozničavo sam proučavala ljestvice dohrane za bebe i čitala kuharice za djecu. Zbog alergičnog djeteta morala sam voditi posebnu brigu o prehrani, a kako smo u raznim fazama života svi imali problema s alergijama, zapravo sam cijelu obitelj stavila na poseban način prehrane koji je umjesto izbacivanja određenih namirnica, nastojao uvoditi namirnice koje podižu razinu imuniteta što se duguročno pokazalo ispravnim – više nitko od nas nema problema s alergijama. Istovremeno sam kao trudnica i majka u težnji za što zdravijim stilom života, upoznala načela makrobiotičke i ajurvedske prehrane. Zatim odlazak u Ameriku i najraznolikiji utjecaji. Sve ćete to pronaći u mojim receptima. Život u Kaliforniji dao je osobit pečat svemu što sam dotad naučila – pored mješavine raznih internacionalnih utjecaja, bili su tu jaki utjecaji jogijske i ajurvedske prehrane te novih „zelenih“ trendova, uz najšarolikiji izbor namirnica kojeg se može zamisliti.

Potom sam se jedne lijepe zime našla u Pennsylvaniji. Imala sam ugodnu kuhinju i kuću koju je trebalo zagrijati. Bila je naime jedna od najhladnijih zima koje sam ikada doživjela i općenito jedna od najsnježnijih na ovom području. Prisiljena na produljeni boravak u kući, kuhala sam više nego ikada. Odatle i moja fotografija profila, u snijegu, snimljena nakon velike snježne oluje, upravo na dan kada sam odlučila početi pisati ovaj blog (vrlo je zanimljivo da je noćas, nakon što je već gotovo došlo proljeće, ovdje ponovo bila snježna oluja). Bio je to moj kreativni odušak i jedan od „identitetskih izleta“ - kako drugačije objasniti zašto se nagrađivana profesionalka s obečavajućom karijerom počinje baviti kuhanjem? Moram ovdje napomenuti da kuhanje među likovnjacima i nije neka novost – budući da je kuhanje vrlo kreativna aktivnost, mnogi moji kolege su izvrsni kuhari što najbolje dokazuje umjetnica i blogerica Dunja.

Dok ovo pišem, dogurala sam do 161 recepta i 41,997 ukupnih posjeta blogu. Zahvaljujući ovom blogu moji recepti se od nedavno pojavljuju i u časopisu Repete. Ne znam do kad ću se ovim baviti jer uskoro kad mi oboje djece krene u školu i ja ću se punom parom otisnuti natrag u umjetničke vode pa možda više neću imati vremena za ovakav blog. Ali jedno je sigurno - uvijek ću kuhati.

Sweet Green

PS. Ako ste pročitali ovaj kilometarski post do kraja hvala vam na poklonjenoj pažnji i strpljenju. Evo i jednog recepta za malo drugačije čokoladne tartufe.

Krafne iz pećnice

Vrijeme je poklada, i ne pada mi na pamet nikakav prigodan recept osim krafni. Međutim, krafne, a naročito kupovne, su mi oduvijek bile oličenje nezdrave hrane. Tijesto je najčešće od rafiniranog ili izbijeljenog brašna, prženo u ulju ili još vjerojatnije u starom ulju, te posuto rafiniranim šećerom i ispunjeno navodnim pekmezom koji vjerovatno voća vidio nije. Domaće krafne su naravno kvalitetnije ali su još uvijek pune praznih kalorija, premda priznajem da su jako ukusne i stvarno im je teško odoljeti.

Krafne sam prvi put pripremila prije puno godina na otoku Lastovu. Kao studentica često sam tamo ljetovala. Toliko sam bila opsjednuta ljepotama i čarolijom tog otoka da sam ponekad odlazila tamo i zimi, baš u vrijeme poklada, odnosno u veljači, za vrijeme ispitinih rokova. Na Lastovu postoji stoljećima sačuvana izvorna, pučka, višednevna, pokladna poredstava, koja je potpuno nevjerovatna i ako ikada uspijete prisustvovati ovom zanimljivom ritualu doživjet ćete zaista nešto čudesno. Otočani ovom događaju pridaju puno važnosti pa pripreme za njega traju gotovo cijelu godinu.

Samo mjesto Lastovo je bilo gotovo napušteno, bilo je to u vrijeme rata, a među malobrojnim stanovnicima živjela je tamo i jedna slavonka. Ta žena je kao prava slavonka, znala pripremati svakojake kolače i raskošne slastice. Zbog svog, u ovom području minimalističkih slastica, cijenjenog dara, bila je uposlena pri svim lokalnim svadbama i svečanostima. Gospođa mi je dala svoj recept za krafne. Premda sam i tada već bila iskusna kuharica, nisam često pravila dizana tijesta pa sam se čvrsto držala njezinog recepta. Sjećam se da sam do iznemoglosti te u nekoliko navrata miješala tijesto kuhačom, na poseban način kakvog mi je gosnođa pokazala. Krafne su ispale tako fantastične da ih se još dan danas dobro sjećam. Nadam se da ih se sjećaju i mali lastovčani ili kako sebe nazivaju lastovci kojima sam ih podijelila.

No vratimo se na ove, malo drugačije krafne. Kada bi vam netko rekao da postoje krafne koje se ne prže u ulju i još k tome sadrže integralno brašno, zvučilo bi to kao san za ljubitelje zdrave hrane. Nije ovo nikakav zdravi recept ali u vrijeme poklada, mogao bi vam dobro doći ovaj malo drugačiji recept. Ove krafne imaju jednako ukusno tijesto kao i obične, ako ne i bolje, s tim da umjesto da su pečene u ulju, peku se u pećnici, a zatim umaču u rastopljeni maslac pa potom u smeđi šećer s cimetom. Ako ništa drugo kuća vam neće smrditi po zagorenom ulju poput pečenjarnice, nego će je ispuniti divan miris cimeta. A krafne? Ukusne su, kod mene su planule, tako da sam ih jedva stigla fotografirati. Doduše pravila sam samo pola mjere baš zato jer sam sumnjala da bi se u suprotnom mogli prejesti

Inspiraciju za ove krafnice pronašla sam na blogu 101 Cookbooks ali sam promijenila dosta toga, između ostalog i oblik – nisam ih kao Heidi pravila kao američke “doughnuts” s rupicom u sredini nego kao naše domaće krafne. Malene su što pridonosi pokušaju da se njima ne prenajedamo. Najvažnijia stvar je da ove krafne ne prepećete, radje ih ostavite sirove jer će se one nastaviti peći jos koju minutu i nakon sto ih izvadite iz pećnice. Na taj način ćete dobiti meko tijesto - neodoljivo…

Ukiseljeni đumbir

Kiseli đumbir je neizostavni prilog uz japanski sushi. Pripremit ćete ga za 10 minuta, a kad ga jednom napravite, kupovni kiseli đumbir za sushi vjerovatno će za vas postati stvar prošlosti. Kiseljenje đumbira je jednostavno, a otkrila sam ga prije mnogo godina kad se u Zagrebu mogao nabaviti jedino onaj kiseli đumbir u malim staklenkama sa štetnim umjetnim zaslađivačem aspartamom i opasnom crvenom umjetnom bojom E124 za koju se vjeruje da je kancerogena, te da je mogući uzročnik hiperaktivnosti, zbog čega je u nekim zemljama i zabranjena. Nakon toga se počela prodavati i jedna zdravija varijanta s algama, ali niti jedan od proizvoda koje sam isprobala nije mi ukusan kao ovaj domaći. Možete ga pripremiti točno prema vašem ukusu, ružičasti ili prirodne boje, s algama ili bez, manje ili više slan/sladak.

Đumbir ima antiseptičko djelovanje, pa je navodno uveden kao dodatak sushiju kako bi se spriječilo loše djelovanje lako pokvarljive sirove ribe na probavu. Đumbir i inaće djeluje povoljno na probavu, spriječava mučnine, kako trudničke tako i mučnine pri putovanju, te poboljšava cirkulaciju i pomaže protiv artritisa. Sva ova djelovanja trebala bi vas uvjeriti da što češće konzumirate đumbir, a konzerviranog na ovaj način možete ga uvijek imati pri ruci, u hladnjaku. Osim uz sushi možete ga poslužiti uz jela od plodova mora i riže, te uz razna azijska jela u nedostatku svježe salate.

Baklava od ruža

Možda ste već imali prilike primijetiti, pomalo sam opsjednuta istočnjačkim slatkišima. Zavoljela sam ih u Parizu, gdje sam naravno uživajući u svoj bogatoj ponudi francuske hrane, svakodnevno posjećivala i trgovinu s Turkish delights u latinskoj četvrti. Bila sam opčinjena zanimljivošću okusa, te izgledom tih sićušnih raznobojnih delicija. Jednom nam je nam je pak prijatelj iz Sirije donijeo kutiju prelijepih baklava, kutija je bila ukrašena intarzijama, a baklave su bile aranžirane poput skupocjenih bombonjera. Bile su pripremljene od pistacija i onih kora u obliku rezanaca. Dakle to je je bilo toliko ukusno da se neda riječima opisati. Međutim tek nedavno sam ovakve slastice počela pripremati kod kuće. Počelo je prošle zime s domaćim rahat-lokumom, a zatim sam naletila na nekoliko izvrsnih kuharica od toga jedna libanonska iz koje sam isprobala nekoliko recepata poput kolačića od kurkume.

Baklava je zapravo jedina iz grupe ovakvih kolača koje pripremam već godinama , ili bolje rečeno pokušavam pripremiti. Naravno znam napraviti baklavu s kupovnim korama, to nije problem. Ali problem je kako naraviti malo zdraviju baklavu, nešto novo. U “otkrivanju tople vode” ovaj put mi je misija bila napraviti baklavu s integralnim brašnom i sa što manje šećera. Premda je baklava bez puno šećera nemoguć zadatak, često se šećer može srezati napola, a najzad i zamijeniti s medom ili zdravijim vrstama sladila. Međutim kore od integralnog brašna je obično teško razvaljati vrlo tanko pa stoga baklava bude tvrda i treba se natapati danima. Bude ona ukusna ali nije nešto što bih objavila na blogu. Eksperimentirala sam sa svim vrstama orašastih plodova uključujući i pistacije. Došla sam do svog recepta za sirup s medom koji je odličan. Nedavno sam bila na večeri Turskog prijateljstva, za desert je naravno bila baklava…i nakon toga sam se opet bacila na posao. Negdje istovremeno je kćer sasvim slučajno u knjižnici naišla na perzijsku dječju kuharicu pod nazivom “Happy Nowruz” Cooking with Children to celebrate the Persian New Year, autorice Najmieh Batmanglij. Kuharica je prepuna divnih slatkiša koji se poslužuju za ovaj praznik, od kojih smo mnoge isprobali.

Nowruz u prijevodu “Novi dan” je kako autorica navodi “naveseliji” iranski praznik. Slavi se na prvi dan proljeća (21., 22. ili 23. ožujka) kada su dan i noć iste duljine, cvijeće počinje pupati, a drveće listati. Međutim pripreme za slavlje počinju nekoliko tjedana ranije (baš u ovo vrijeme) i traju punih 13 tjedana. Nowruz je vrijeme čišćenja i obnove kuća, duha, obiteljskih veza i prijateljstva.

Između ostalog u kuharici je bio i recept za baklavu. Ova baklava se sastoji od samo dva sloja tijesta s nadljevom od badema u sredini, što sam odmah prepoznala kao potencijal za moju ideju o baklavi od integralnog brašna. Bila je puna začina, a ideja s ružinim laticama me vizualno odmah osvojila. Međutim ipak sam trebala izmjeniti brašno, smanjiti šećer, dodala sam med, lanene sjemenke, mentu, te izmjenila količinu i odabir nekih začina. Tako je nastala ova predivna baklava mirisa kardamoma, ruža i mente, koja je postala naš omiljeni obiteljski recept i tajna koju vam poklanjam za Valentinovo te da proslavite s njom dolazak proljeća. A ako ne možete nabaviti ružine latice, sjetite se ovog recepta uskoro kada procvatu prve ruže.

Keksi za Valentinovo

Neki dan sam pravila kekse za jednu komercijalnu svrhu, na klasičan način - bijelo brašno, bijeli šećer i čudila sam se kako je lako napraviti kekse s “normalnim” sastojcima. Keksi ispadnu besprijekorni, baš kao slastičarski. Ako još k tome upotrijebite koju kap boje u glazuri za ukrašavanje, dobit ćete vrlo efektan rezultat. Pa ipak trud pripremanja kolača s brašnom od integralnih žitarica i prirodnijim sastojcima se itekako isplati, a osim toga kad se jednom na njih naviknete, nećete ni imati potrebu za drugačijim slasticama. No budući da je moj blog pun upravo takvih recepata neću vas gnjaviti s tom temom.

Ako trebate recepte i ideje za klasične kekse za Valentinovo ili se spremate ovaj vikend praviti iste, ove upute bi vam mogle dobro doći. Svi recepti za tijesta za kekse su od Marthe Stewart, kao i uvijek njezini recepti su besprijekorni, naravno ako volite ovakve kekse. Čak i s ovakvim rafiniranim sastojcima vjerovatno su zdraviji od bilo čega što biste inaće nabavili u trgovini. Ukrasila sam ih “kraljevskom” šećernom glazurom, to je ona na bazi bjelanjaka koja bude tvrda i postojana i neće se oštetiti pri transportu. Poslagala sam ih u kutije, a redove odijelila voštanim papirom. Lijep poklon iz kućne radinosti. U nastavku teksta su tri recepta. Imajte na umu da ako se odlučite za sve tri vrste, dobit ćete ogromnu količinu keksa – za izjavit ljubav cijelom susjedstvu!

Punjeni štapići stabljikastog celera

No dobro, dobro znam da sam uranila s ovim osvježavajućim proljetnim receptima ali pustite me da se barem pretvaram da je zatoplilo...

Stabljikasti celer ili američki celer je povrće nešto blažeg okusa od korjenastog, bijelog celera na kojeg smo u našim krajevima navikli. Iako se stabljikasti celer već godinama može nabaviti na tržnicama nisam primjetila da je u nas nije naročito popularan. Premda se po aromi ne može usporediti s korjenastim celerom, ovo povrće je izvrsno u salatama, nekim azijskim jelima gdje se traži hrskavost, juhama, te u zelenim sokovima i frapeima. Moj omiljeni način su ovi kanapei koje naročito vole maleni gurmani. Celer se nareže na štapiće dužine 10-ak cm te se napuni namazima. Najčešće ga punim humusom, te garniram grožđicama, a od mliječnih nadljeva izdvojila bih Tassajarski nadljev od krem sira, naranče i oraha, garniran suhim brusnicama.

Hrskavost i svježina celera nasuprot kremastoj teksturi ovog blagog nadljeva uz slatko-kiselo gorki okus brusnica čini ove štapiće posebno ukusnima. Stabljike celera imaju prirodnu slanost pa se izvrsno slažu sa slatkasim namirnicama. Osim toga su vrlo dekorativne pa su pogodne za kanapee, te za snackove i zakuske na dječjim rođendanima.

Meksička čokoladna torta

Ovaj recept nema nikakve veze s dobom godine niti s prigodama, priredila sam ga kao poklon za domaćine nedavne novogodišnje zabave. U nizu meskičkih recepata koji su bili prihvaćeni s dosta zanimanja, dobro bi došao i jedan meksički desert. Premda se meksičke čokolade razlikuju, tipična meksička čokolada je pripremljena s cimetom, zbog čega je, pretpostavljam, ovaj kolač nazvan meksičkim. Recept sam pronašla u kuharici „Tassajara Dinner&Desserts“, Dale and Melissa Kent. Ispekla sam ga u obliku kuglofa i prelila čokoladnim ganachemo. Ukrasila sam ga ušećerenim cvjetovima jorgovana. Svidjela mi se ova simbolika: pupoljci pastelnih nježnih boja „posađeni“ u čokoladni ganache su djelovali kao cvijeće koje raste iz zemlje, simbol novog početka, nove godine. Sredinu kuglofa sam napunila tučenim slatkim vrhnjem koje se uvijek odlično slaže uz ovakva bogata tamno čokoladna tijesta.

Kad govorimo o čokoladnom „spužvastom“ tijestu, u životu sam naišla na nekoliko savršenih recepata. Ono što im je svima zajedničko jest dodatak vruće vode u tijesto. Jedan je recept za ganache tortu, drugi za običan čokoladni kolač, a ovo je već treći recept „na isti kalup“ ali to mu niti najmanje ne umanjuje vrijednost. Teško mi je reći koje mi je tijesto od ova tri najbolje, ali ako bih baš morala odlučiti bilo bi to baš ovo, zbog dodatka cimeta. Bit će vam od koristi imati ga u zbirci recepata, a možete od njega napraviti kuglof, kore za tortu, običan kolač ili muffine. Razlikovat će se jedino vrijeme pečenja. Stoga ako tražite taj savršeni, jednostavni univerzalni recept za čokoladno tijesto, zajedno s uputama kako da vam ono ispadne besprijekorno, ovo bi moglo biti baš to što tražite.

Časopis Repete br. 2

Zadovoljstvo mi je obavijestiti vas da u kulinarskom časopisu Repete br. 2 pored mnogih inspirativnih recepata i fotografija koje su pripremile naše talentirane i poduzetne blogerice, možete pronaći i moje recepte za dva doručka koja će vam dati krila :)

                                                    Energetske pločice od jabuke i zobi:

                                                  Loptice od jabuka i zobenih pahuljica:

Više o časopisu potražite na Repete.hr i facebook stranicama.

Najava ranog proljeća uz kanapé rolice s lososom

Jutros kad sam vodila kćer u školu sa svih strana su se slijevale grupice vesele djece koja su najavljivala rani dolazak proljeća. Kako svizac Punxsutawney Phil živi u našoj blizini djeca s uzbuđenjem čekaju njegova predviđanja, a budući da jutros nije vidio svoju sjenu, možemo očekivati rani dolazak proljeća! To znači da je moje vrijeme “prislinog” boravka u kući uz neprestano nakuhavanje i pečenje kolača na izmaku, pa stoga s moje strane možete očekivati nešto manje zimskih recepata te nešto više svježih, brzih i laganijih recepata poput ovih dekorativnih rolica.

Da biste ih pripremili trebat ćete napraviti palačinke od špinata i nadjenuti ih jednostavnim namazom od lososa i krem sira. Idealni su za zakuske ili predjelo, ali mogu poslužiti i kao lagani ručak ili večera. Zbog lakog pakiranja pogodni su za lunch pakete i piknike. Ruzičasta boja lososa vrlo je efektna u kontrastu sa zelenom bojom palačinki.

Neki dan sam u smočnici otkrila nekoliko konzervi lososa. Ne znam koristite li losos iz konzerve ali ja baš nisam navikla. Konzerve srdela često koristim ali losos mi je draži svjež ili dimljen pa nisam znala što bih s njim. Na interentu sam naišla na recept za namaz od lososa Davida Lebovitza te na jedan recept s konzerviranim lososom od Dorie Greenspan. Ako se još niste susreli s njezinim radom, svakako je posjetite. Dorie je vrlo značajna figura u kulinarskom svijetu, izdala je čak 9 kuharica, piše za Bon Appetit magazin, a nazivaju je kulinarskim guruom. Pa kako ni ona inaće ne koristi losos iz konzerve, to mi poslužilo kao dobra garancija da je on ipak jestiv. No na kraju je sve spomenuto poslužilo tek kao inspiracija, a kombinacija lososa, krem sira i vlasca ili mladog luka je tako uobičajena da vam to vjerovatno i neće biti nešto novo. Oprostit ćete mi ali u mojoj kuhinji sve mora biti maksimalno pojednostavljeno jer sve što kuham izvodim dok me dvoje malenih vuku za suknju i dok usput preslagujem veš ili radim nešto treće, pa ako vi imate više vremena evo linka na Davidov namaz od lososa koji je sigurno puno ukusniji od mojeg, a koji bi također izvrsno pasao u ovim palačinkama.

Kad sam napokon pronašla rješenje za svoje konzerve lososa, dočekao me novi izazov, nisam ga imala s čim poslužiti jer sam ostala bez kruha...i tako sam smislila ove zelene palačinke - dokaz da  „nije svako zlo za zlo“ - da nisam ostala bez kruha, ne bih nikada došla do ovog zanimljivog recepta.

Rožata od kokosa s karamelom od đumbira

Ne znam volite li rožatu ali meni je u sjećanju ostao okus rožate koju sam prvi put jela u Dubrovniku – ugodan ali vrlo sit i neobično jak okus po jajima. Kasnije sam više puta po restoranima jela stvarno izvrsnih rožata, a ponekad bih je spremila i kod kuće, naročito ukoliko bih imala domaća jaja. Ne znam volite li je samu ili u kombinaciji s voćem ali ja je zbog intenzivnog okusa po jajima najčešće garniram nekim voćem i šlagom, a ako vam zatreba ideja, od svojih uspješnijih kombinacija izdvojila bih rožatu sa šlagom i slatkim od ruže.

Rožata, Crème caramel, Caramel custard ili Flan, su različiti nazivi za isti desert koji se sastoji od jednostavne smjese jaja i mlijeka pečenih u vodenoj kupelji. Tekuća smjesa jaja i mlijeka se pri pečenju pretvara u pudingasti, drhtavi desert s tankim slojem karamela na vrhu. Ako umjesto mlijeka upotrijebite kokosovo mlijeko, dobit ćete rožatu prekrasne kremaste teksture, a kokos će osim toga dati jednu blagu mirisnu notu koja će nadvladati okus jaja. Taman kad mi je ova kombinacija pala na pamet, naišla sam na dva recepta koji su me inspirirali i putem kojih sam došla do ove božanstvene rožate. Jedan je indijski koji je uključivao i pasiranu bananu, a drugi za Coconut custard s kineskim voćem litchi, iz više puta spominjane Tassajarine kuharice. Kasnije sam pronašla da je Crème caramel s kokosovim mlijekom tajlandska kombinacija, a u vijetnamskoj kuhinji se ovaj desert zove Banh gan.

No da se vratim na recept koji vam predstavljam. Budući da sam osim kokosovog mlijeka upotrijebila i kokosovo brašno ono se nekom čudnom kemijom diglo na površinu tako da kada izvrnete rožatu dobijete tanku bazu kokosa (lijepo se vidi na fotografiji) koja pomalo podsjeća na hrskavu bazu cheesecakea i svakako daje ovoj rožati jednu novu dimenziju. U karamel sam dodala đumbir koji se izvrsno slaže s kokosom i zbog koje se okus udaljava još korak dalje od okusa jaja. Toliko sam bila zadovolja ovim desertom, a svi koji su ga isprobali oduševljeni, da sam ga na blogu uvrstila među svoje najbolje recepte pa ako vam to daje neku garanciju isprobajte i vi.

Batat u šlafroku od kokosa ili pohane banane na tajlandski način

U naslovu sam spomenula šlafrok jer ovaj prženi desert podsjeća na “jabuke u šlafroku” kakve su pravile naše mame. Umjesto u tijestu za palačinke, voće je prženo u tijestu od kokosa i rižinog brašna. Kada je Andrea s bloga Voće i povrće objavila recept za Pohane banane na kineski način sjetila sam se ovog tajlandskog recepta. Kad sam prvi put pripremila ovakve banane, dodala sam kako je u receptu bilo predloženo i batat, a kako mi je ostalo malo tijesta umočila sam i nekoliko jabuka. Možda ne biste pogodili ali prvo se pojeo batat koji nam je na ovakav način bio pravo iznenadjenje, pa ga takvog ponekad pripremim u ovoj kombinaciji s cimetom . Kako se meni, kao i mnogima od vas, od Andreinih fotografija odmah otvori apetit, a pored toga me Tadeja s bloga T and T kitchen pitala recept za ovu vrstu tijesta, neki dan sam ih napravila ponovo, kako bih zapisala za vas recept.

Osim što ima drugačiju aromu, tempura od kokosa i rižinog brašna, vrlo je čvrsta i hrskava. Recept je jednostavan – pomiješate obično, rižino i kokosovo brašno u istom omjeru, dodate malo soli i šećera te miješate s vodom dok ne dobijete tijesto malo gušće od onog za palačinke. Umačete batat, banane ili jabuke u tijesto i pečete u dubokom ulju. Osim što ulje mora biti jako vruće, treba ga biti puno – paradoksalno što je više ulja, to će vaši šlafroci biti manje masni. Šlafroci posluženi sa sladoledom su samo još jedna od ideja…

Enchiladas s grahom i kukuruzom i zelena salsa od tomatilla

Za razliku od empanada za koje sam nedavno s vama podijelila recept, a koje nisu osobito popularne u našim krajevima, za enchiladas ćete na hrvatskom pronaći više recepata naročito s mesom, pa odmah upozoravam da je ovaj, kao i većina recepata na mom blogu, bezmesni. Zašto je tome tako objasnit ću vam u nastavku teksta.

Iskreno, nekako uvijek izbjegavam temu “meso – za ili protiv” jer znam da najčešće završi besmislenim raspravama pa čak i svađama. Zbog toga vam unaprijed želim reći da ne procjenjujem ljude na osnovu njihovih prehrambenih opredjeljenja i da imam jednako mišljenje o vama jedete li meso ili ga ne jedete. Međutim, budući da već gotovo godinu dana pišem blog o hrani, a od stotinu i pedest recepata objavila sam svega dva recepta s mesom, možda je vrijeme da vam iznesem neke od svojih stavova.

Premda se smatram ljubiteljem životinja, ne mislim da je nužno veći grijeh ubiti životinju, nego biljku (jer znamo da i biljke osjećaju) ili pak ribu ili školjku. Mislim da je stvar samo u tome da mi bolje suosjećamo sa sisavcima nego s ribama, školjkama i biljkama. Zato ne razmijem vegetarijantvo iz moralnih razloga, ukoliko dozvoljava jedenje ribe i školjki, jednako kao što ne razmijem dijete koje reklamiraju upotrebu mesa. Ne podržavam načine ishrane koji se zasnivaju na velikoj količini životinjskih proizvoda jer je dokazano da se čovjek jednako dobro može hraniti žitaricama, proteinima iz mahunarki i orašastih plodova, te voćem, povrćem i ostalim namirnicama neživotinjskog projekla. Smatram da u svemu treba biti umjeren jer kada bi svi ljudi na zemlji jeli manje količine mesa, vjerovatno ne bi bilo potrebe za njegovom masovnom proizvodnjom koja dovodi do sramotnog tretmana životinja i stanja na farmama općenito. Ne znam da li ste gledali dokumentarne filmove o uzgoju namirnica životinjskog porijekla kakve danas konzumiramo i kako na vas djeluju, ali meni je dovoljno vidjeti samo jedan takav film pa da postanem vegetarijanac. Osobno, glavni razlog zbog kojeg ne jedem meso jest što ne želim unositi u organizam antibiotike i hormone. No ne treba se zavaravati, nije zagađeno samo meso peradi i životinja s farma, npr. račići se i u Aziji uzgajaju u prljavim rijekama u koje se sipaju kanisteri antibiotika. Pa što onda uopće jesti, sigurno se pitate…

Premda ne postoji jednostavno rješenje, ovisno o tome gdje živite mislim da se mogu napraviti mudri izbori pri nabavci namirnica životinjskog porijekla. Recimo u Hrvatskoj se još uvijek mogu nabaviti kvalitetne divlje ribe, srdela je vjerovatno među najkvalitetnijom hranom koja se danas uopće može nabaviti. Također kod nas mnogi ljudi imaju vezu sa selom, gdje mogu nabaviti meso koje je uzgojeno na prirodan način te mlijeko i mliječne proizvode od zdravih krava koje žive u prirodnim uvjetima. Čini mi se da na zapadu postoji još veći izbor. Osim namirnica organskog porijekla koje je moguće nabaviti u svakom supermarketu, može se nabaviti i kosher meso koje je pripremljeno prema židovskom prehrambenim zakonima koji vam garantiraju da je meso uzgojeno bez antibiotika i hormona. Na sličan način islamski prehrambeni zakoni ne dozvoljavaju unos štetnih tvari pa postoji halal meso koje je odličan izbor. Meni je recimo trenutačno dostupno i prema cijeni najprihvatljivije amiško meso i mliječni proizvodi koji su također uzgojeni i pripremljeni prema sličnim pravilima.

Moram priznati da me osim hormona i antibiotika u mesu brine i hormon straha koji se oslobađa dok se životinje ubijaju i sve u svemu savijest mi nikako nije čista dok jedem meso pa ga radje ne jedem. Na sreću, za mesom imam rijetku potrebu jer svakodnevno jedemo proteine u obliku svih raspoloživih mahunarka i grahorica, te priličnih količina sjemenki i orašastih polodova. Sada biste nas mogli zamisliti kako po cijele dane kao ptice zobamo sjemenke, ali ne, kao što ste već možda i primjetili, jednostavno ih uvrštavam u veliki dio svojih recepata.

No vratimo se na još jedan meksički recept koji je pravi primjer dobro izbalansiranog, bogatog obroka pored kojega vam neće nedostajati meso. Budući da u blizini kuće imam dobro opskrbljenu meksičku trgovinu, skoknula sam (no dobro, ne baš skoknula…imamo novu snježnu oluju u tijeku) po tomatillo od kojeg se pravi meksička salsa verde, pa vam ovom prilikom predstavljam i ovaj zanimljiv plod, a više o njemu pročitajte nakon recepta.

Enchilade su pripremljene od kukuruznih tortilja koje možete kupiti ili pripremiti sami, punjene su nadljevom od graha i kukuruza, prelivene salsom od rajčice, posute sirom te zapečene. Poslužila sam ih sa salsom od tomatilla, koji je vjerovatno jedina namirnica u ovom receptu koju nemate u kući pa nemojte odustati jer enchilade možete poslužiti i uz salsu od obične rajčice ili pak uz vašu omiljenu salatu. Nakon recepta vam nudim i zgodan trik ako ne možete nabaviti tortilje, a nemate vremena upuštati se u izradu domaćih.

Tropski kolačići od ananasa i kokosa i maštanje o ljetu

Možda biste pomislili da sam prilagodljiva raznim klimama budući da sam živjela na raznim stranama svijeta, međutim situacija je upravo obrnuta. Što se više selim i što sam starija, to moj organizam manje tolerira promjene. Ja sam vam klasičan metereopat. Premda su mi svi ekstremni vremenski uvjeti teško podnošljivi, najviše me iscrpljuju nagle promjene temperature. Pa ipak ovaj put se nebih žalila da temperatura naglo skoči na recimo ugodnih 18 °C.

Ne znam kakvo je vrijeme kod vas, ali mi smo već mjesecima zameteni visokim snijegom, temperature su minus 20 °C, s krovova kuća vise prijeteće sige, a nisu rijetka jutra kada jedva uspjevamo izaći iz kuće. Neki dan nam se cijela ulica pretovrila u jedno veliko klizalište. Premda su neka jutra doslovno čarobna, na primjer kad je sunčano i sniježi pa se dobiva dojam kao da s neba pada svjetlucava vilinska prašina, a zimski krajolik je bez dvojbe vizualno privlačan, hladnoća i pretjerani boravak u kući me pomalo bacaju u depresiju pa čeznem za Dalmacijom, Kalifornijom i svim toplim krajevima na svijetu.

S čežnjom pregledavam fotografije od prošlog ljeta, pa zatim od proljeća pokušavajući po odjeći predvidjeti kad će napokon zatopliti. Uvjerena sam kada bi se temperatura popela samo malo iznad nule, svi bi moji problem bili rješeni. Na internetu tražim prosječne temperature u narednim mjesecima za ovaj dio zemlje. Kad vidim da nas ni idući mjesec ne čeka puno bolje, od očaja se bacam se na izradu vjerovatno već dvadesetog recepta s kokosom u ovom mjesecu. U bajnoj Tassajarinoj kuharici koju sam već više puta spominjala, u predgovoru receptu stoji kako je druga najbolja stvar osim sjediti ispod palme na plaži, ovaj kolač, pa ne mogu odoliti…i znajte da nisu puno pretjerali. Na trenutak sam se ugrijala uz ove tropske kolačiće žarko žute boje, pa možda i vama pomognu da lakše dočekate toplije dane.

Za razliku od mene, moja djeca su vrlo proaktivna. I njima je dakako dosta zime pa su si obukli badekostime, izvukli iz ormara ručnike za plažu, iskopali od nekuda maske i peraje i eno ih u dnevnoj sobi pored kamina, razvukli dekice po podu i sunčaju se (kćer sa sunčanim naočalama, a sin sa disalicom). Premda izgledaju vrlo uvjerljivo, prezimogrozna sam da bih im se pridružila, pa sam se radje ugrijala pokraj pećnice uz pripremu ovih kolačića. Nemam nikakve zamjerke osim što mi je žao da nisam odmah išla s duplom mjerom.

Ako ste slučajno isprobali moj Bizcocho Dominicano - Ananas tortu s Kariba ovaj kolač bi vas mogao podsjetiti na njega ali jednostavniji je za pripremu. Komadići ananasa se naziru u tijestu i daju mu lijepu žarku boju, izrazitu sočnost i gotovo ljepljivu teksturu kojoj je teško odoljeti.

Curry od slanutka i batata s kokosom uz rižu od mente

Prije sedam godina moj život je izgledao potpuno drugačije, bio je puni više avanturistički. Sa svojim odabranikom živjela sam po unajmljenim stanovima, dizali bismo sidro kako bi nam palo na pamet, selili se s kontinenta na kontinent s po jedim koferom. Između ostalog živjeli smo i u bajkovitom Edinburghu u stančiću na vrhu zgrade do kojega su vodile dugačke zavojite stepenice. Iz obje sobe pružao se pogled na karakteristične škotske zgrade od tamnog kamena, a u daljini se naziralo tamno plavo more. Jutrom bi nas budili galebovi čija je vika nalikovala više nekoj žestokoj svađi nego ptičjem pjevu. Nisu to baš bila prava jutra jer bi se budili gotovo po noći, tamo visoko na sjeveru zimi se razdani tek iza 10 sati ujutro (a smrači se već u 16 h).

                               Fotografija je preuzeta s http://www.aberdeenscottishhellenicsociety.org.uk/

Premda sam se i tada trudila paziti na ishranu, radno-studenstki dani su bili vrlo naporni i često se završavali tek kasno uvečer pa bismo hranu tada naručivali iz kineskih, indijskih, tajlandskih i ostalih take away restorana. Zima, oštar vjetar, borba s kišom koja pada u svim smjerovima i nedostatak dnevnog svjetla vas mogu učiniti nevjerovatno gladnima, pa se ne treba čuditi nezamislivim kombinacijama vrlo začinjene i masne hrane koja se tamo jede - nije slučajno da je upravo u ovim krajevima nastao fast-food. Između fish & chipsa i razne druge brze hrane koja se mogla naručivati, jednostanvnije kineske kombinacije riže i povrća te indijski curryiji su nam bili najdraži izbor.

Koliko god zvučalo neobično, curry je na listi pet najomiljenijih britanskih jela. Utjecaj indijske kuhinje je u Velikoj Britaniji toliko jak da bi netko mogao pomisliti da je curry britansko jelo (a nedavno mi je priatelj indijac čak rastumačio da tome i je tako). Curry se u britanskim domaćinstvima kuha uobičajeno kao kod nas krmenadle s krumpirom. U to vrijeme na listi najdražih nam curryija bio je pileći curry s ananasom i kokosom. Bilo je tu i puno ljutih azijatskih jela. Živjeli smo preko puta knjižnice, i znala bih se vratiti kući s po deset kuharica. Bile su to uglavnom indijske i tajlandske kuharice te smo se isprobavajući mnoge recepte iz njih, zaljubili u ovu vrstu hrane. Međutim kuharice su ubrzo bile zamijenjene literaturom o trudnoći i bebama, a ljuti i začinjeni curryiji nekim lakšim varijantama...

Jedan od takvih je ovaj blagi veganski curry koji je namjenjen prvenstveno djeci te osobama koje na indijsku kuhinju nisu navikli ali bi je željeli isprobati. Recept sam jednom davno pronašla u kuharici za djecu i bebe te sam ga otada napravila nebrojeno puta, prilagođavajući ga našem ukusu, a ovaj put dodavši batat. Uz ovaj curry obično pripremam limunsku rižu ali sam ovaj put napravila rižu s mentom – odlična kombinacija.

Jelo je za indijski ukus blago pa ipak obiluje različitim začinima. Nemojte se obeshrabriti ako nemate sve začine. Slobodno ekperimetirajte. Ovo je samo jedan od načina na koje se može napraviti ovo jednostavno jelo – slanutak i batat kuhani su u umaku od rajčice, kokosa i začina, te posluženi s rižom koja je pripremljena sa suhom mentom.

Rugelach

Ovo je jedan divan, mastan, super kaloričan, starinski, zimski desert. Osim ako niste na redukcijskoj dijeti, neka vas ne odbije ovaj uvod jer su sastojci vrlo kvalitetni i prirodni - maslac, krem sir, orasi, grožđice, džem i cimet.

Rugelach su tradicionalni židovski kolačići koji se pripremaju za Šabat, a neki izvori tvrde i za Hanuku, premda se ne prže u ulju kao ostala jela koja se poslužuju za Hanuku. Zbog poštivanja raznolikosti, u Americi se slave brojni praznici, a otkako je moja kćer krenula u školu tako su se isti počeli obilježavati i kod nas u kući, a shodno tome sam se počela okušavati i u raznim dosad mi nepoznatim prigodnim jelima.

Recept za Rugelach sam pronašla u časopisu Gourmet, Svibanj 2004. Recept je autentičan kakav se prenosio s generacije na generaciju pa iz poštovanja nisam previše toga promijenila, a sve što jesam sam navela u zagradama, nakon originalnog recepta. Recept mjerkam već preko godinu dana, ali kako zapravo nisam znala o čemu se točno radi, činilo mi se da su kolačići jako posebni ali i jako komplicirani za pripremu. Stoga prilažem fotografije koje će vam pojasniti i uvelike olakšati pripremu.

Ovi mirisni kolačići zapravo su jednostavni za pripremu, podsjećaju na kiflice s pekmezom od lisnatog tijesta kakve su pravile naše mame, ili čak na slatke kiflice koje se prave od sala. To je zapravo isti rod kolača jer Rugelach i potjeće iz istočne Evrope. Zapravo tek kad sam kolačiće ispekla i isprobala, shvatila sam da se radi o tijestu koje je vrlo slično lisnatom tijestu. Tako da ću recept za ovo tijesto koristiti i u nekim drugim jelima jer je vrlo jednostavan. Kao što sam već napisala, nisam u receptu gotovo ništa mijenjala pa tako ni brašno, a idući put planiram isprobati s integralnim - o rezultatima ću vas naravno obavijestiti. Nemam više ništa za reći osim da su kolačići jako, jako, jako fini.